Piše: Mirza Skenderagić
„Mislim da svi na neki način sanjaju o snimanju filma u Hollywoodu“, rekao je svojevremeno najvažniji češki filmski režiser svih vremena, Miloš Forman koji će u međuvremenu postati jedan od najuspješnijih evropskih autora na američkom tlu.
Nakon sovjetske invazije Čehoslovačke 1968. godine, primoran da napusti rodnu zemlju, Forman spas pronalazi u Hollywoodu, „fabrici snova“ i beskrajnih mogućnosti, gdje na velika vrata unosi duh češkog čovjeka, nerijetko ciničnog i apsurdnog te uvijek komičnog i tragičnog, ali nikada lažnog i tuđeg. Drugačiji prikaz Amerike, Forman nagovještava već u Svlačenju (1971) koje zajedno sa fizičkim, donosi i ono intelektualno svlačenje oslobođeno od idealiziranog američkog sna kojemu kapitalističko društvo stremi. U ovoj apsurdnoj komediji o priči o djevojci Jeannie koja bježi od kuće, on sjedinjuje slapstick komediju i društvenu satiru, odnosno evropski egzistencijalizam i američki idealizam te kreira ostvarenje o slobodi pojedinca, a raspadu tradicionalne porodice te tada u Americi apsolutno ignorisanom generacijskom jazu.
Dok je tadašnji predsjednik SAD-a Ronald Reagan širom zemlje zatvarao psihijatrijske bolnice pokušavajući zadržati osjećanje prividne „normalnosti“, Forman snima ostvarenje o normalnima u ludnici, a luđacima napolju, vječni Let iznad kukavičijeg gnijezda. Iako je, dakle, ovaj film snimljen daleke 1975. godine, njegov prikaz ludnice kao metafore za cjelokupni otuđeni i totalitaristički svijet, nije bio nikada aktuelniji i istinitiji nego sada, 2018. godine. Jer, dok cijeli svijet obrasta u ludilo, nekolicina „dobrovoljnih pacijenata“ je i dalje zatvorena unutar visokih kamenih zidova uz stalni nadzor „normalnih“ i sa snovima o društvu bez duhovnih i psiholoških barijera. McMurphy kao utjelovljenje američke vulgarne i neobuzdane demokratije protiv sestre Retched koja opet simbolizira komunistički način upravljanja, poslužit će kao prikaz vječite borbe pojedinca protiv autoritarnog društva, ali i prosvjedočiti o konačnom trijumfu ljudskog duha.
Svoju prvu „američku fazu“, Miloš Forman će završiti sa antiratnim mjuziklom Kosa zasnovanom na istoimenom teatarskom predlošku, u kojem dokumentarističkom stilu dodaje elemente mjuzikla te tako realistični prikaz Amerike uzdiže do poetskog, dok sa posljednjom scenom u filmu u kojoj Berger umjesto Claude greškom ulazi u avion za Vijetnam, još jednom utvrđuje čovjekovu nemoć naspram apsurdnosti vlastite sudbine, ali i njegovu podređenost historijskim, društvenim i političkim okolnostima. Kao kontrast tragičnom kraju, umjesto humora, Forman nudi muziku kao najvrijedniji historijski dokument jednog vremena (1960-e) i mjesta (hippy Amerika), ali i kao primjer čovjekove pobune protiv nametnuth političkih te društvenih odluka, tj. rata (Vijetnamskog). Uprkos smrti, let the sunshine in.
“Oprostite mi, Vaše Veličanstvo. Ja sam vulgaran čovjek! Ali uvjeravam vas, moja muzika nije”, kaže lik Wolfganga Amadeusa Mozarta u filmu "Amadeus" (1984).
Upravo ova replika predočava centralnu ideju Formanovog posljednjeg velikog remek-djela, onu o razdvajanju čovjeka od njegovog umjetničkog djela, jer ljudsko biće nije i nikada neće biti savršeno, dok istinska umjetnost nema rok trajanja. Ona je vječna i nikada neće biti sahranjena u običnoj rupi u zemlji, posuta krečom i zaboravljena, kao što je to bio slučaj sa tijelom Wolfganga Amadeusa Mozarta.
Nakon jednog od najvažnijih filmova o umjetniku, Forman snima biografsku dramu Narod protiv Larryja Flinta (1996), u kojem se bavi likom i djelom Larryja Flynta, maga porno industrije koji je od lokalnog striptiz-kluba stvorio moćno izdavačko carstvo objavljivanjem pornografskog časopisa Hustler. Kroz njegovu životnu priču ispunjenu teškim borbama protiv rastuće plime cenzure i pojave radikalne religiozne desnice te konstantnim sukobima sa zakonom, koji su stigli sve do Vrhovnog suda i čuvene parnice sa velečasnim Jerryjem Falwellom, Forman propituje pitanje slobode govora i pomjera granice tolerancije u SAD-u. Ovo ostvarenje je imalo izrazito pozitivne reakcije kod stručne kritike, a Formanu je donijelo Zlatni globus i treću nominaciju za Oscara.
U prvoj ligi američkih režisera, Forman se zadržao s komedijom o kontroverznom komičaru Andyju Kaufmanu, Čovjek na mjesecu (1999), u koju ponovno unosi češki apsurd te spaja suze i smijeh, dok istovremeno traga za izgubljenom čovjekovom dušom i smislom njenog utjelovljenja na ovome svijetu. Kao i uvijek, Forman ovom liku pristupa s izrazitom posvećenošću i osjećajem za humor izrađen od najsitnijih dijelova jednog kompleksnog karaktera, te Kaufmana predstavlja kroz nekoliko lica: djetinjastog muškarca, drskog profesionalca, užasnog pjevača i osjećajnoj čovjeka koji je publiku dovodio od euforičnog smijeha ili do ruba plača. Kao i Kaufman, i Miloš Forman je stigao do kraja svoga ovozemaljskog životnog vijeka, ali je iza sebe ostavio filmska djela koja će nas vječno nasmijavati, ali i podsjećati na čovjekovu tragičnost datu u nasljedstvo sa rođenjem.
„Izlazim iz taksija i shvatam da sam u jedinom gradu koji izgleda bolje u stvarnosti nego na razglednicama, New Yorku”, rekao je ovaj Čeh prilikom dolaska u Ameriku.
Suprotno njegovim riječima, Amerika je postala iskrenijom, duhovitijom, zanimljivijom, samokritičnijom i ljepšom u njegovim filmovima, nego li je ikada to bila u stvarnosti.
