La vie d'Adele / Blue Is The Warmest Color; režija: Abdellatif Kechiche; uloge: Léa Seydoux, Adèle Exarchopoulos; 2013.
Kada je 2013. premijerno prikazana na Festivalu u Cannesu, francuska ljubavna drama Adelin život ili Plavo je najtoplija boja reditelja Abdellatifa Kechichea uzburkala je filmsku scenu zbog izrazito eksplicitnih seksualnih scena. Ipak, uprkos kontroverzama, film je jednoglasno osvojio kansku Zlatnu palmu i po prvi put u historiji, tu prestižnu glavnu nagradu Festivala, s rediteljem su podijelile i glumice Léa Seydoux i Adèle Exarchopoulos. Nakon Cannesa, film o djevojci Adèle, koja kao tinejdžerica otkriva strast i slobodu u odnosu sa slikaricom plave kose, Emmom, osvojio je preko 80 filmskih nagrada i nalazi se na BBC-evoj listi najboljih filmova 21. stoljeća.
Dakle, u osnovi narativa ovoga filma je melodramatski siže u čijem je središtu tinejdžerka Adèle (Exarchopoulos) i njena veza sa studenticom Emmom (Seydoux), i to u vremenskom razmaku od nekoliko godina. Film tematizira lezbijsku ljubav od samih početaka do tačke loma, stavljajući naglasak na ključne događaje odnosa prikazanih kroz razdoblje od nekoliko godina. Široj je javnosti ostao nepoznat podatak da je kao osnova za scenarij za ovaj film poslužio roman u stripu istog naslova (“La vie d'Adele“ – Adelin život), francuske autorice Julie Maroh. U tri sata filma reditelj pažljivo gradi životnu ljubavnu priču dvije devojke.
„Nemam ništa loše da kažem o homoseksualnosti. U filmu nisam pokušao da je definišem, niti sam tokom snimanja filma dozvolio sebi da pomislim – pa to su dvije žene! Prije sam ih posmatrao kao ljubavni par. Snimio sam film o velikoj ljubavi, sa beskonačnom ljepotom i bolom koji nosi“, rekao je reditelj Kechiche.
On poput promatrača sve vrijeme snima glumice, kamera je neprestano uključena, u njegovom postupku granica između privatnog i javnog, stvarnosti i fikcije, scene seksa traju i po nekoliko sati, ponavljaju se do iznemoglosti, da bi na koncu ostala dva ljudska bića, ogoljena so srži.
Intenzivni lezbijski ljubavni zanos Adèle i Emme izazvao je nevjericu u filmskome svijetu, ali ovo nije film o LGBT pokretu iako je u njemu snimljen stvarni Pride, ili gruboj erotskoj vezi, već djelo o ljubavi, sazrijevanju i strasti. Naslovna heroina na početku izlazi sa momcima, ali život joj se mijenja iz temelja kad upozna plavokosu Emmu. Adèle skriva ljubav prema Emmi od porodice i školskih kolega koji će se verbalno, pa i fizički, okomiti na nju čim posumnjaju da je lezbijka. Da je riječ o univerzalnoj, a opet intimnoj ljubavnoj priči, prepoznao je i Steven Spielberg, predjednik kanskog žirija koji je dodijelio sve te silne nagrade ekipi filma.
Plavo je mješavina Bertoluccijevih Sanjara, Almodovarovog Lošeg odgoja, naslova Požuda, oprez Anga Leeja i Sramota s Michaelom Fassbenderom, ali, ipak, sa dodatnom i posebnom dozom tipline i životnosti koje spomenuti naslovi nemaju. Ne treba zaboraviti niti na klasnu razliku između glavnih junakinja, Emma je umjetnica u usponu iz liberalne familije, a Adèle jede šunku sa kožicom i svoju vezu skriva, a o umjetnosti ne zna mnogo. One to, svaka na svoj način, pokazuju pomoću tijela, tjelesnošću i tokom seksualnih odnosa.
Nakon prekida Adèle nastavlja svoju svakodnevicu preživljavanja i trpljenja, a Emma, s druge strane, doživljava svoj profesionalni vrhunac izložbom u priznatoj umjetničkoj galeriji. Nakon vrhunca strasti i trijumfa ljubavi, život se vratio svome sigurnom utočištu – rutini, pa kako je kome suđeno.
