The Mayor of the Sunset Strip; režija: George Hickenlooper; uloge: Rodney Bingenheimer, David Bowie, Courtney Love; 2003.
Jedan od zaista impresivnih muzičkih dokumentaraca nastalih početkom novog milenija, tačnije 2003. godine, jeste ostvarenje scenariste i reditelja Georgea Hickenloopera, koje nosi naziv The Mayor of the Sunset Strip (Gradonačelnik Sunset Stripa), a koje možete pogledati u Moja TV Flix videoteci.
Riječ je o gotovo nevjerovatnom putu Rodneya Bingenheimera, s početka stidljivom dječaku, koji je u Los Angeles došao šezdesetih godina prošlog stoljeća i potpuno “uronio“ u njegov koliko bogat, toliko i “prljav“ život muzičkih zvijezda. Gotovo dvije decenije i više, kroz šezdesete, sedamdesete i dalje, Rodney je krojio muzičko mnijenje, prvo kao profesionalni obožavatelj rock'n'rolla, rock novinar, promotor i vlasnik rock kluba, te na kraju i voditelj muzičke emisije, popularni DJ na KROQ radiju. Sve to je ispričano u devedeset minuta, i za nepovjerovati je kako je reditelj Hickenlooper uspio gotovo cijeli život jednog zaista neobičnog i zanimljivog čovjeka, kakav je Bingenheimer, uobličiti u sat i po dokumentarnog zapisa.
Kroz film je protutnjala gotovo cijela “muzička estrada“ iz pomenutih decenija, te većina zvijezda u usponu, bendova i izvođača, koje je Bingenheimer strasno predstavljao američkoj publici i slušateljima. Upravo je preko Bingenheimera Amerika upoznala velikog, sada već pokojnog Davida Bowieja. Prvi je na američkom radiju puštao Ramonese i The Clash. Rodney, kako o njemu govore sagovornici u filmu, poput Sher ili Gwen Stefani, bio je svojevrsna veza između popularnih muzičkih zvijezda i onih koji su tome težili, ili samo željeli okusiti komadić slave.
Nema koga sve Bingenheimer nije upoznao u svom životu od poznatih i popularnih ljudi. Kako muzičkih zvijezda, tako i onih filmskih, a onaj dio njegovog života o kojem se zna vrlo malo, ili je to odluka reditelja da ne prikaže i “iskopa“ porodične pikanterije, ostao je zagonetnim. Samo još više povećavati misterij i famu oko Rodneyevog odrastanja, reditelj zgodno daje uvid u pojedine epizode, iz perspektive njegovog oca, maćehe, polusestre i pokojeg prijatelja iz djetinstva. Njegov odnos sa majkom, ono malo rijetkih i istinskih prijatelja, sve to je lijepo upakovano u ipak krhki “omot života čovjeka“ koji je toliko uradio za muziku i zbog muzike.
Kroz dokumentarac reditelj Hickenlooper pravi svojevrsni kolaž od fotografija rockera i muzičara na kojima se u drugom ili trećem planu pojavljuje persona Rodneya kao neizostavni dio kompletne priče. A kao također neizostavni dio muzičke estrade, naravno, to su i mlade djevojke, popularne “groupies“, koje su se toliko trudile, tako reći otimale za mjesto u Rodneyevom društvu. Nema tog benda sa kojima Bingenheimer nije sarađivao, niti tog celebrityja sa kojim se nije upoznao. Mnogima je Rodney pomogao u proboju na muzičku scenu, od anonimnih bendova koje će slušateljstvo prigrliti i početi se zanimati za njihov rad, do pojedinaca kojima će otvoriti vrata velikih diskografskih kuća.
Bosanskohercegovački, sarajevski ekvivalent Rodneyu Bingenheimeru, svakako je bio jedan i jedini, sada već pokojni, veliki Želimir Altarac Čičak, čovjek o kojem bi se također mogao napraviti dokumentarac kojim bi se dao uvid u najbolje godine sarajevske muzičke scene.
