Piše: Sead Vegara

Najbolju definiciju biografskih muzičkih filmova, biografskih filmova općenito, tzv. biopica, ponudio je jedan od najvećih američkih filmskih kritičara, sada već pokojni Roger Ebert. Ebertu je bilo jasno da će svakom biografskom filmu zamjeriti da je više fikcija od istine. Zbog toga, Ebert je govorio da je tražiti istinu o čovjeku iz filma o njegovom životu isto kao i raspitivati se o njemu kod njegove bake. Objasnio je to Ebert na način da većina biopica, kao i većina baka, u čovjeku vide samo dobro, demoniziraju njegove neprijatelje, prelaze tiho preko njegovih indiskretnih romansi i u dramatizaciji njegovih pobjeda pojednostavljuju ih dodjeljujući najbolje uloge najinteresantnijim likovima.

Žanr sam za sebe

Biografski filmovi su vremenom postali žanr sam za sebe, a u holivudskoj tvornici snova, biografski muzički filmovi nešto na što se gleda sa velikim ambicijama, kako na finansijskom planu, tako i na onome drugom što se tiče najvećih nagrada u filmskom biznisu, Oscara. Koliko vjerno će predstaviti život neke muzičke zvijezde ovisi o mnogo čemu, te ponekad biva upravo onako kako je to Ebert objasnio. Činjenica je da je u proteklih pet godina Hollywood priredio filmove o takvim muzičkim veličinama poput benda Queen i njihovog frontmena Freddieja Mercuryja sa filmom Bohemian Rhapsody (2018), biopica o Eltonu Johnu, Rocketman (2019), Arethi Franklin, Respect (2021), Billie Holiday, United States vs. Billie Holiday (2021), Elvisu Presleyju, Elvis (2022), Whitney Houston, I Wanna Dance with Somebody (2022) i “Weirdu Alu“ Jankovicu, Weird: The Al Jankovic Story (2022), koji je naposljetku totalni odmak od klasičnog biopica.

Samo tih sedam naslova, govori o tome da bi popis svih biografskih muzičkih filmova ikada snimljenih zahtijevao veliki naučni rad i istragu širokih razmjera. Opet, ograničivši se na samo ovih sedam ostvarenja bila bi totalna blasfemija, jer je toliko mnogo glumačkih talenata svojim performansima dočaralo neke od najvećih muzičkih zvijezda koje su živjele nadasve intrigantnim i problematičnim životima. Dojmljive i živopisne glumačke kreacije oživjele su priču iza muzike u sada već klasicima žanra, te su nerijetko glumci i glumice naslovnih uloga bili nominovani i čak dobili Oscara.

Šest Elvisa

Samog Elvisa na filmu je oživjelo preko pet prvoklasnih glumaca: od portreta Kurta Russella u TV filmu Elvis (1979) u režiji Johna Carpentera, “filmskih zafrkancija“ Bubba Ho-Tep iz 2002. (Bruce Campbell kao Presley), Walk Hard: The Dewey Cox Story iz 2007. (muzičar Jack White u ulozi Kralja), Elvis & Nixon (2016) sa Michaelom Shannonom, briljantna minijatura Vala Kilmera u True Romance (1993), te naposljetku najnoviji muzički biopic o Kralju rock n rolla, naslovljen jednostavno Elvis, u režiji Australca Baza Luhrmanna. Presleyja glumi mladi Austin Butler, koji se posve prepustio performansu postavši Elvis (a da mu se smiješi Oscar, potvrdio je dobivši Zlatni globus za najboljeg glumca u kategoriji drame). Reditelj Luhrmann posegao je za standardnim “filmskim oružjem“ kada su u pitanju muzički biografski filmovi, a to su povremene retrospekcije koje su upriličene na zavidnom nivou. Luhrmann u filmu čini sve da lako pratimo hronologiju života Kralja rock n rolla upoznajući nas sa ipak savršeno složenim i značajnim periodima u Elvisovom životu: poznanstvu sa nekim od najznačajnijih afroameričkih muzičara, poput B.B. Kinga (Kelvin Harrison Jr.), odlasku u vojsku, po povratku iz vojske odlasku u Hollywood i glumačkoj karijeri, povratku korijenima, te (ne)slavnom završetku karijere i odlasku na “muzički Olimp“.

Ko pjeva?

Jedan od možda i najboljih performansa u muzičkom biografskom filmu jeste onaj Vala Kilmera kao Jima Morrisona u The Doors (1991) reditelja Olivera Stonea. Glumac se toliko saživio sa ulogom sam pjevajući pjesme i izgledajući kao Morrison da su tada još živući članovi grupe teško mogli da razaznaju da li pjeva Jim ili Val. Sam Stoneov film visko kotira kod ljubitelja benda, dok mu kritika baš i nije bila naklonjena. Ipak, dovoljno da bude na listi ako ne najboljih, onda svakako najznačajnijih biografskih muzičkih filmova.

Country legendu i “Čovjeka u crnom“ u biografskom filmu o Johnnyju Cashu, Walk the Line (2005), odigrao je famozni Joaquin Phoenix sam izvodeći pjesme iz bogatog Cashovog muzičkog kataloga, dok je njegovu partnerku June Carter utjelovila Reese Witherspoon za svoj performans nagrađena Oscarom. Film je na zavidnom nivou režirao James Mangold, adaptirajući i to čak dvije Cashove autobiografije, a ono što je ostalo upamćeno jeste nevjerovatna požrtvovanost Phoenixa, koji je samo potvrdio da je riječ o vanserijskom glumačkom talentu, što će ovjekovječiti sa Zlatnim glubusom i nominaciijom za Oscara.

Pravila biopic žanra

Već spomenuti Bohemian Rhapsody donio je “rapsodiju emocija“ za frontmena benda Queen, Freddieja Mercuryja, kojeg je u filmu portretirao nenadmašni Rami Malek, za svoj performans nagrađen zlatnim kipićem. S povremenim otkliznućima u režijsku i montažnu ekstravaganciju (Freddie u odrazima sunčanih naočala), pristalu bendu poput Queena, biografska drama o ponajvećem (hard) rock vokalistu i frontmenu svih vremena većinski igra na sigurno i drži se pravila biopic žanra (M. Njegić).

Ray (2004) Taylora Hackforda također slovi za izniman biopic o legendarnom afroameričkom rythm & blues muzičaru Rayu Charlesu, kojeg je u filmu portretirao Oscarom nagrađeni Jamie Foxx. Foxxov performans je bio toliko dobar da je glumac “pokupio“ sve moguće glumačke nagrade, pomenutog Oscara, Zlatni globus, BAFTA-u, Screen Actors Guild i Critic s Choice nagradu.

Možda jedan od najpotcjenjenijih igranih biografskih muzičkih filmova jeste Bird (1988) Clinta Eastwooda, koji je bio prava filmska priča o saksofonisti Charlieu Birdu Parkeru, urađen i snimljen u istinskom jazeerskom maniru. Eastwood se poigravao sa vremenskom linijom i načinom pripovijedanja, dok će glavni glumac, genijalni Forest Whitaker u svojoj probojnoj ulozi naprosto briljirati kao Parker.

U jednom drugom biografskom muzičkom filmu, What s Love Got to Do with It, o američkoj pjevačkoj ikoni Tini Turner, tada mlada Angela Bassett će “nositi srce na rukavu“ u izvedbi koja će joj donijeti Zlatni globus i nominaciju za Oscara. Laurence Fishburne u ulozi Tininog muža Ikea Turnera također će biti prepoznat od struke.

Najveća jazz diva

Dalje, The United States vs. Billie Holiday nije tipični biografski film kakvi se obično snimaju, mada nije baš ni po čemu tako i spektakularan. Ali, ono po čemu će ostati upamćen jeste požrtvovanost glavne glumice Andre Day, koja je na samo sebi svojstven način “ušla pod kožu“ sjajne pjevačice, jedne od najvećih jazz diva, te se saživjela sa ulogom i još k tome sama pjevala pjesme pokušavajući i ogromnim dijelom uspijevajući da zvuči kao Billie Holiday.

Najnoviji biopic, I Wanna Dance with Somebody donosi performans mlade Naomi Ackie koja se kompletno predala ulozi Whitney Houston, utjelovivši pjevačicu u najblistavijim i u onim najtamnijim i najtragičnijiim momentima njenog života, čineći tako nevjerovatnu glumačku transformaciju.

Svakom od navedenih filmova mogla bi se naći zamjerka u smislu da su tvorci sebi dali oduška u uprizoravanju događaja iz žvota pojedine muzičke zvijezde. Naravno, ono što će svaki scenarista i reditelj igranog biografskog muzičkog filma reći u svoju odbranu jeste: “Mi snimamo igrani film, a ne dokumentarac!“

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans