No Smoking in Sarajevo: Ni hepek im ne može pomoći

Sejo Sexon, Nele Karajlić i Zenit Đozić Sejo Sexon, Nele Karajlić i Zenit Đozić

Piše: Sead Vegara

Prije par godina novinarka Al-Jazeere Jacky Rowland je snimila dokumentarac o Top listi nadrealista, a prošle godine o sarajevskoj rock grupi Zabranjeno pušenje dokumentarac je snimio Talijan Gianluca Loffredo. Ovdje tako dobro idu Johnnyjevi stihovi koje ću navesti samo djelimično: „Mi smo ljudi Cigani, sudbinom prokleti/stalno neko s vana dođe...“ da nam pridikuje i uči nas o našoj kulturi. Nemam ništa protiv pomenutih autora. Ali, uz svu silnu pamet i talenat domaćih filmskih autora, a kada govorim domaćih filmskih autora mislim upravo na mlade snage (Tarik Hodžić, Kenan Kulenović, Mirza Pašić, Nejra Latić-Hulusić, Sabrina Begović-Ćorić, Srđan Šarenac, Saša Peševski), ne na „zaboravljene asove“ koji su se uhljebili po kakvim institucijama, sasvim sporadično snimanje filmova im je tek izgovor za opravdanje zvanja reditelja, te kada mladim snagama dodamo zaista bogatu kulturu zar je moguće da se ne mogu složiti kockice i da neko snimi dokumentarac o Novom primitivizu. Davno još, na jednom od Sarajevo Film Festivala, prikazan je dokumentarac „Sretno dijete“ hrvatskog autora Igora Mirkovića koji je govorio o alternativnoj zagrebačkoj rock sceni u i njenom utjecaju na kompletnu muziku u bivšoj Jugoslaviji. (Azra i Johnny su dakako bili glavno pitanje iz publike za Mirkovića.) U jednom susretu sa Elvisom J. Kurtovićem, potpisnik ovih redova prokomentarisao je mogućnost snimanja dokumentarca o Novom primitivizmu, na što je Elvis samo odmahnuo glavom i rekao nešto u stilu kako pojedinci ne bi pristali na snimanje bez velike uplate na bankovni račun. Onda dođe Britanka i snimi Bilo jednom u Sarajevu, i nakon nje dođe Talijan i snimi Zabranjeno pušenje u Sarajevu. I šta nam to govori? Ili da svi imaju svoje prioritete ili da jednostavno nemaju “cahones“!?

Zabranjeno pušenje u Sarajevu; režija: Gianluca Loffredo; uloge: Davor Sučić, Zenit Đozić, Nenad Janković; 2016.

Bilo kako bilo, dokumentarac No Smoking in Sarajevo (Zabranjeno pušenje u Sarajevu) talijanskog reditelja Gianluce Loffreda historijat benda prikazuje kroz priču o trojici njegovih prvih članova: Davora Sučića alias Sejo Sexon, Nenada Jankovića alias Nele Karajlić i Zenita Đozića. Rediteljski postupak kojim Loffredo priziva u sjećanje neka bolja vremena kada su se trojica dječaka, kasnije tinejdžera okupila i počela da pišu pjesme i sviraju svoju muziku odaje osjećaj posebne nostalgije. Dokumentarac u svojih 70 minuta sadrži arhivske snimke koncerata benda prožete komentarima Neleta, Zenita i Seje i vidi se da je reditelj unio srce i dušu u projekat želeći da ispriča priču o bendu koji je na kraju krajeva i iznjedrio jedan sasvim novi pravac u muzici (i umjetnosti!) – Novi primitivizam. Bendu čije pjesme mnogima toliko puno znače i značiće i slušaće ih i buduća pokoljenja.

Na veoma zanimljiv način Loffredo svojim protagonistima daje prostor da iskažu svoje viđenje postanka cijele jedne, doduše, kratke epohe u muzici Jugoslavije kroz bend Zabranjeno pušenje. Kada sagledate cijelu namjeru u biti uopšte ne fale detalji o Elvisu J. Kurtoviću, Bombaj štampi i prvobitnoj Crvenoj jabuci (vezano za segment Top liste nadrealista na Primus radiju). Loffredo je skoncentrisan na Zabranjeno pušenje, njegov značaj, od samih početaka, svojevrsnog raskola i detalja o prvoj trojici članova.

Naravno, dio o Top listi nadrealista se nije mogao izostaviti tako da vidimo i fotografije sa Primusa, te video snimike TV Nadrealista. Priču pričaju Zenit, Sejo i Nele uz povremenu naraciju Loffreda i kako se redaju snimci i vrijeme protiče stičete utisak da će se na kraju obistiniti namjera reditelja da ponovo ujedini nekadašnje prijatelje i saradnike. I koliko god bili upoznati ili ne sa Neletovim lajanjem protiv rodnog grada ipak mislite da će se desiti čudo i da će Nele doći. Postoji u filmu nekoliko Sejinih opservacija o Neletu koje su toliko moćne (i koje će ostati tajna za sve one koji ne pogledaju dokumentarac), ali isto toliko i Neletova rečenica kojom priznaje pogrešne odabire. Naposljetku, stičete dojam da im ni čuveni hepek ne može pomoći.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje  
Prethodna
Tri boje: vjera, nada i ljubav
Sljedeća
Američki košmar Bertolta Brechta