Piše: Benjamin Hasić
Isprebijanu Joe (Charlotte Gainsbourg) pronalazi Seligman (Stellan Skarsgård), te nakon što je primi u svoj skromni, otrcani stan postaje njen komunikacijski kanal s publikom. Naime, u prvom dijelu filma, njih dvoje su naratori priče u čijem je središtu Joe (Stacy Martin), sasvim obična djevojka koja je odrasla u relativno normalnom okruženju, čiji seksualni apetiti nemaju nikakvog objašnjenja te njihova pojavnost nema nikakvu dubinsku pozadinu. Ona je jednostavno, kako i naslov kaže, nimfomanka. Kako Joe iznosi segmente svog života, Seligman paralelno nudi psihološka objašnjenja ili je navodi da obrazloži neke svoje odluke u životu.
Nimfomanka; reditelj: Lars Von Trier; uloge: Charlotte Gainsbourg, Stellan Skarsgård, Stacy Martin; 2013.
IMDb rejting: 7.2/10 & 6.9/10
Rotten Toamtoes rejting: 75% & 60%
U drugom dijelu filma o nimfomanki Joe, ona nastavlja pripovijedati o vlastitom životu ostarjelom Seligmanu. Ovaj dio je prilično ozbiljniji, usmjeravajući se na Joine hronološki kasnije događaje iz njenog uglavnom seksom diktiranog života. Von Trierorova Nimfomanka je mnogo više od hajke koja je okružuje. Naravno, film je ispunjen seksom i golotinjom, ali pored toga, ovaj rad je jedan od najhumorsitičnijih prikaza manijakalne potrebe modernog čovjeka za nečim više; nekim apstraktnim mjestom koje je bolje i ugodnije od mjesta na kojem se trenutno nalazi. U duhu prijašnjih Von Trierovih radova, ovaj film je alegorija. Bajka koja se dešava u nepoznatoj zemlji i u nepoznato vrijeme i koja tretira problematiku ispražnjene i uzaludne potrage za smislom i srećom, u svijetu u kojima se one ne mogu naći. Ova centralna tema se tako jasno vidi u jednom, majstorski odrađenom rezu. Nemogućnost ispunjavanja ljudske želje se prikazuje intelektualnom montažom: kadar sportske dvorane koju ljudi čiste se topi u kadar prelijepog zalaska sunca. Zalazak sunca je metafora za ljudskom željom za ljepotom i srećom, dok prvi kadar predstavlja ograničenje nametnuta na ljudsko postojanja. Ovim primjerom vidimo da je Von Trier, pored ogromnog talenta za pripovijedanje, na prvom mjestu sjajan filmski umjetnik, koji se koristi poznavanjem ovog medija na najbolji mogući način, kako bi prenio jednu jedinstvenu ideju.
S obzirom na ozbiljnost teme kojom se film bavi, ovaj rad je iznenađujuće razigran. Nimfomanka je možda i najsmješniji Von Trierov film. Koristeći se direktnim aluzijama na francuski novi talas, reditelj razbija linearnost narativa uz mnogobrojne tehnike: mijenja format filma kada mu to odgovara, nabacuje nediegetski tekst preko filmske slike, ubacuje čitavu nadrealnu sekvencu u kojoj Joe objašnjava Fibonaccijev broj te korisiti eklektični soundtrack, sve sa željom da nas Brehtovski 'izbaci iz takta', natjera nas da razmislimo o umjetničkom djelu u cijelini a ne samo kao zabavnu priču o pohotnoj ženi (jedan od omiljenih tropa američke filmske industrije). S obzirom na očiti postmodernistički prosede koji Von Trier koristi, jedna od najjasnijih aluzija ovog filma jeste na Marcela Prousta i njegovu „Potragu za izgubljenim vremenom“. Proustova potraga je podijeljena na sedam dijelova, Nimfonaka na osam poglavlja. Proustov narator iz kreveta pripovijeda retroaktivno o svom životu, Joe također. Proustove madelene su zamijenjene čokoladom u Nimfomanki. Pitanja seksa i seksualnosti se protežu kroz oba djela, ali nisu centralni idejni fokus ni jednog. Također, i jedan i drugi rad su prepoznatljivi po svojoj dužini. Najočitiniji pokazatelj Von Trierovog 'duga' Proustu jeste ime djeteta kojeg Joe dobije sa Jeromom... Pogodili ste, zove se Marcel.
Zašto bi Von Trier ubacio toliko očiti aluzija na jedan od najboljih romana ikada? Mislim da se odgovor nalazi u samoj ideje ovog rada, a koju smo već spomenuli. „Potraga za izgubljenim vremenom“ se bavi potragom kroz vlastito pamćenje za nekim smislom, i nemogućnošću postizanja istog. Narator koristi umjetnosti (pripovijedanje) kako bi uveo neki red u nasumičnu navalu sjećanja. Zar ovo nije tačno ono što se dešava u Nimfomanki? Zar ona ne govori svom domaćinu, nakon što joj on prigovori da njena priča ne zvuči uvjerljivo: „Šta bi bilo korisnije, da je priča istinita ili ne?“. Joe je provela svoj život u potrazi za izgubljenim nečim. Čin pripovijedanja joj da snagu da se odupre Seligmanovom udvaranju u zadnjoj sceni filma. Umjetnost ju je izliječila.
