Piše: Nino Romić

Riznica BBC-ja je krcata serijama koje su punile kako britanski, tako i svjetski, eter preko četiri decenije. Pored obaveznog detektivskog programa, koji dominira modernim programom matične britanske televizijske kuće, BBC se kroz sve decenije mogao dičiti neprevaziđenom, gotovo pa neuporedivom, ponudom humorističkih serija. Neskladni hotelijeri iz Fawlty Towers, poslovno-bratski dvojac iz Only Fools and Horses, nadrealisti iza Monty Python's Flying Circus, lukavi planovi satirično-historijske trojke iza četiri vremenske iteracije Blackadder, te osuđena posada zvjezdanog broda Red Dwarf – nalaze se na samom vrhu popisa najgledanijih serija iz riznice BBC-ja od kasnih '60, kroz '70. i '80. godine 20. vijeka.

To su samo najpoznatije humorističke serije BBC-ja, mahom iz zlatnog doba programa, a popisu zaista sjajnih humorističkih ostvarenja iz ovog perioda bismo mogli dodati i još desetak naslova, poput političkih satira po dezenu Yes Minister, te The New Statesman sa pokojnim Rickom Mayallom, od kojih je potonja bez sumnje orijentirana ka zrelijoj publici.  No, zaboravljeni dragulj u ovoj prostranoj riznici je One Foot in The Grave, serija iz pera Davida Renwicka. One Foot in The Grave u eter stiže pri koncu BBC-ove zlatne ere, na početku devedesetih, a od generacije serija koje će preuzeti eter u toj deceniji odudara sa činjenicom da su glavni  likovi bračni par na pragu treće životne dobi, a ne poletni mladić i djevojka, ili čak jedan srednjovječni par.

Victor i Margaret Meldrew, u izvedbi Richarda Wilsona i Annette Crosbie, središnji su junaci serije. Povod serije je vrlo jednostavan: Victor odlazi u mirovinu  nakon što njegovo dugogodišnje radno mjesto biva proglašeno zastarjelim, čime postaje naslovna osoba sa jednom nogom u naslovnom grobu. Radišni Victor se odjednom mora suočiti sa užasima rane mirovine, tražeći načine da različitim hobijima i poslićima upotpuni dane koji slijede, prije nego što se objema nogama nađe u grobu. Njegova supruga, cvjećarka Margaret, mora iznaći snage i volje da pretpri nevolje koje slijede.

Iza isprva uštogljenog ili čak čangrizavoga Victora, koji se nerijetko neposredno nalazi na udaru humora serije, nalazi se nevjerovatno elastičan lik, što će reći je u svojoj izvedbi Richard Wilson uspijeva Victora predstaviti uvjerljivo u dva ekstrema (vrlo flegmatičnog, pa čak i antipatičnog starca, s jedne strane, te iznenađujuće mekog  i osjećajnog s druge) ili bilo gdje između bez cijepanja osnovne građe fiktivnog lika. Victor je vrlo tvrda ličnost, smiren i suzdržan, ali također i sklon ka izljevima bijesa kada se nešto desi što naruši paravan engleske dostojanstvenosti. Stoičnost u tom trenutku nestaje, a Victor poseže za svojom čestom poštapalicom – Ne mogu vjerovati! Jednostavno ne mogu vjerovati! Margaret je nježnija strana bračnog para, koja stvara most između publike i Victora, što spriječava pad Victora u čistu antipatičnost. Ovo važi barem za prve epizode, dok još upoznajemo likove i prilike u kojim žive.

Kako epizode odmiču, Renwick postepeno koristi dijaloške razmjene između Victora i Margaret kako bi predstavio njihovu prošlost. Meldrewovi su stariji bračni par, bez djece i blizu vremena kada se neće moći oslanjati na podršku koju bi drugi parovi imali. Pozadina situacije je mala epizoda tragedije u komičnoj seriji, ali Renwick ne bježi od istraživanja iste, niti je Wilson i Crosbie uzimaju zdravo za gotovo u izvedbama svojih likova. Neke od epizoda su sasvim posvećene istraživanju likova, kao što je slučaj sa triom epizoda sa radnjom u realnom vremenu, koje predstavljaju polusatne vertikalne zasjeke u životu Meldrewovih.

U jednoj od tih, čekajući važan telefonski poziv, Victor luta u praznoj kući, govoreći naglas sâm sa sobom, a u svom produženom monologu se dotiče i visokih filozofskih tema, od kojih jednu potiče ubijanje insekta. U drugoj Victor i Margaret provode vrijeme u čekaonici, a u trećoj se nalazi u koloni automobila sa porodičnom prijateljicom usred nepomične gužve na cesti. Sve tri epizode se oslanjaju na razmjene između likova za osnovu humora, predstavljene u ograničenom vremenu i prostori te koristeći svega par dugih kadrova. S time na umu, David Renwick, tvorac i glavni autor serije, sasvim je voljan napustiti uobičajene okvire jedne humorističke serije.

Druge epizode su uokvirene iz gledišta sporednih likova, oslanjajući se na odsustvo konteksta i svjesnosti situacije ljudi koji promatraju Victorov život preko ograde. Možda je najbolji primjer toga neprilika u kojoj se nalaze Meldrewovi za vrijeme posjete susjeda u epizodi Secret of The Seven Sorcerers, u kojoj Victor, ni kriv ni dužan, u očima svojih prvih susjeda ispada kao otmičar i poremećeni sadist koji drži ljude zatočene u sanduku, a Margaret ispada kao pomagačica, voljna ili ne, ne bi li spasila život navodnog „zatočenika“.

Ako bismo to morali opisati geografskom usporedbom, onda se likovi i radnje One Foot in The Grave nalaze na samoj periferiji između naše stvarnosti i svijeta TV serija. Likovi se susreću sa svakodnevnim dešavanjima, ali Renwick nerijetko njima pristupa iz iskošenog ugla, što seriji pridodaje osjećaj mističnosti, a ponekada nadrealnu teksturu, ili čak dozu mračnog humora, budući da smrt ili odsustvo značaja života figuriraju često kao glavna ili sporedna tema. No, One Foot in The Grave nije crno-humoristička serija – prije je siva, prošarana ponekom bijelom ili crnom vlasi, poput kose glavnog lika.

Dalje, One Foot in The Grave bez sumnje sadrži neku vrstu društvenog komentara. Međutim, za razliku od modernih serija ili filmskih naslova, taj komentar proizlazi iz osnovnog materijala serije – činjenice da pratimo dvije osobe svjesne da žive biološki neizbježnoj konačnici života – te je deskriptivne, što će reći opisne naravi, a ne proskriptivne ili propisne. Opisna priroda komentara ga neizbježno čini manje podložnim za izražavanje u nekom maksimu ili aksiomu. Umjesto toga, on se očituje u postojanosti Victora Meldrewa, Margaretinu strpljenju, pa i u ne baš stalno očitoj snazi oba lika koji se moraju snaći sa preprekama koje im David Renwick nameće, nama na smijeh.

Skrivena poruka, ponekada nedokučiva, a nekada vjerovatno čak ni namjenjena od strane autora, svakako nije nešto što bi gledatelj tražio ili očekivao u seriji čija se radnja ponekad dotiče čistog komičnog apsurda. S time, Renwickova serija zaista na koncu istražuje aspurdne stvarnosti života sa jednom nogom u grobu.