Piše: Sead Vegara
Ne pletu bez razloga lovorike reditelju Christopheru Nolanu povodom njegovog 12. filmskog ostvarenja, Oppenheimer. Rijetko se dešava da je film u tolikoj mjeri osvojio i publiku i kritiku, kakav je slučaj sa filmom o “ocu atomske bombe“, Robertu J. Oppenheimeru (Cillian Murphy). Murphy se toliko unio u ulogu da je jednostavno “postao“ Oppenheimer utjelovivši lika sa tolikom posvećenošću i požrtvovanošću za svaki mogući sitni detalj da je to naprosto nevjerovatno. Prava bi sramota bila kada Akademija ne bi nagradila Murphyja sa Oscarom za glavnu ulogu, a da ne spominjemo kakva bi katastrofa nastupila kada čak ne bi ni bio nominovan.
Oppenheimer; režija: Christopher Nolan; uloge: Cillian Murphy, Matt Damon, Robert Downey Jr, Emily Blunt, Florence Pugh; 2023.
IMDb rejting: 8.8/10
Rotten Tomatoes rejting: 94%
Pored nepobitne činjenice da Nolan spada među top pet najboljih živućih režisera (Paul Thomas Anderson, Quentin Tarantino, Martin Scorsese, Clint Eastwood), te da ima nadasve autentičan pristup stvaranju (svakog svog) filma, primijenjući neviđen način nelinearne naracije, britanski reditelj sa radnom vizom u Hollywoodu predstavalja pravog pravcatog prvoklasnog “autorskog teškaša“. Još od svojih ranih početaka Nolan je gajio izrazito zanimljiv stil.
Prvi film Following (1998) bio je samo proba, a pogledajte samo njegovu ingenioznu filmsku minijaturu Memento (2000) gdje je filmska priča išla od kraja ka početku, preko atmosferične Nesanice (2002) sa neprepoznatljivim (sada već pokojnim genijem komedije) Robinom Williamsom, najbolje stripovsko-superherojske “The Dark Knight“ trilogije (2005, 2008, 2012), rediteljsko-scenarističkog trika The Prestige (2006), slagalice snova Inception (2010), svemirske odiseje Interstellar (2014), ratne epopeje Dunkirk (2017), nevjerovatnog ostvarnja Tenet (2020) i naposljetku filma koji bi mu konačno mogao donijeti pozlaćeni kipić.
Ako ne Oscara za režiju, onda (za)sigurno za najbolji adaptirani scenarij. Kod Nolana ništa nije nemoguće, u smislu filmskog jezika, naracije, rada sa glumcima. U svakom mogućem segmentu svakog svog ostvarenja Nolan je (o)držao kvalitet i zavidnu razinu filmskog umijeća. Što se tiče Oppenheimera, reditelj nadahnuto vješto “kormilari životom“ naslovnog lika preplićući fragmente pojednih dijelova njegovog bitisanja; kao (nespretnog i stidljivog) mladića koji se zanima za kvantnu fiziku, preko i više nego sposobnog čovjeka za zadatak koji će mu ponuditi američka vlada. A taj zadatak je pravljenje atomske bombe.
Nolan znalački koristi muziku (kompozitor je Ludwig Göransson) i zvučne efekte, na način da pravi savršenu simbiozu slike i tona, a što se tiče specijalnih efekata tu mu nema ravnog. Sve snima “u kameri“, koristeći praktične efekte, bez ili sa minimalnim uplitanjem CGI-a. Glumački ansambl okupljen u filmu je perfekcionistički. Svaki od glumaca odabranih za ma kako malu, epizodnu ulogu, na visini je zadatka i prosto nema manje važnog lika, te ako bi se dodjeljivao Oscar za najbolju glumačku postavu sasvim sigurno bi otišao ansamblu Oppenheimera.
Dijelovi filma snimani u crno-bijeloj fotografiji predstavljaju “objektivan pogled“ na dešavanja, dok dijelovi u koloru predstavljaju pogled kroz subjektivnu prizmu naslovnog lika. Bez imalo okolišanja, Nolanov Oppenheimer je kandidat za najbolji film u 2023.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
