Piše: Đorđe Krajišnik

Film Parazit južnokorejskog reditelja Joon Ho Bonga, nagrađen na filmskom festivalu u Cannesu prestižnom Zlatnom palmom, a prikazan i na netom završenom 25. Sarajevo Film Festivalu, na nekoliko je planova iznimno zanimljivo filmsko ostvarenje. Ako bismo išli za žanrovskim i tematskim okvirom ovog filma, onda bismo mogli reći da je posrijedi crna komedija, sa elementima bizarnog, koja govori o ljudskoj pohlepi, novcu, bogatstvu i siromaštvu, ali i svijetu zarobljenom u bankarske fiktivne dugove neoliberalne tržišne ekonomije. Ipak, prije svega, nastoji se ovim filmom prikazati kako se polarizacija između bogatih i siromašnih odvija u društvenoj praksi, ali i kako se ta dinamika, zbog skliskosti terena, često može i izmijeniti iz osnova. Pa onaj ko je bio povlašten pada, a onaj sa dna se sada diže na površinu. Dakako, Ho Bong je darovit reditelj i stvari ne prepušta pukom poslovičnom slučaju. Parazit, doima se, nastoji prikazati kako pozicija moći određuje cjelokupno društveno ponašanje. Preciznije, u trenutku kada dojučerašnji siromašni dođe u poziciju posjedovanja novca i moći veoma često se dešava da on ponavlja isti onaj obrazac protiv kojeg je vikao kada je bio siromašan. Vječna ljudska nesposobnost da se bar nešto nauči iz grešaka onih prije nas.

Parazit; režija: Joon Ho Bong; uloge: Choi Woo-sik, Lee Sun-kyun, Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Park So-dam; 2019.

IMDb rejting: 8.5/10

Rotten Tomatoes rejting: 100%

Ulazeći u tu priču Ho Bong vizuelno, prije svega u pogledu fotografije filma, daje atmosferu koja od samog početka pokazuje znatnu dozu pomjerenosti. Priča filma se odvija na dva plana, koja se potom prepliću. Uvodne scene nam pokazuju dvije južnokorejske porodice, jednu bogatu korporacijsku, koja živi u raskošnoj vili, sa svim komocijama visoke klase, i drugu siromašnu, koja živi u suterenu, preživljavajući od sklapanja kartonskih kutija za pice. Zaplet filma počinje kada se sin iz siromašne porodice Ki-woo (igra ga Choi Woo-sik) zapošljava kao instruktor engleskog, sa lažiranom diplomom, u bogatoj porodici biznismena gospodina Parka (igra ga Lee Sun-kyun). Kroz sjajno scenaristički izvedene i često do bizarnosi dovedene dijaloge, kao i rješenja kamere koja u preciznom ritmu prati događanja u filmu, Ho Bong gledaoca iz sekvence u sekvencu vodi u pravcu jedne groteskne priče. Naime, zapošljavanje Ki-wooa kod Parka otvara prostor, različitim malverzacijama siromašne porodice, da se i preostala njena tri člana otac Ki-taek (igra ga Kang-ho Song), majka Chung-sook (igra je Sun-kyun Lee) i kćerka Ki-jung (igra je Park So-dam) zaposle u istoj porodici.

Od tog trenutka imamo situaciju u kojoj se, nakon što nam je reditelj početnom postavkom dao jasne klasne razlike dviju porodica o kojima priča filma govori, odnos između klasa počinje mijenjati. Siromašna porodica sada, uvukavši se u kuću Parkovih, koristi sve pogodnosti koje im se nude. Dobro umreženi, zajedno ujedinjeni u istom cilju izlaska iz siromaštva, oni osvajaju sve veći prostor u budžetu i kući Parkovih, čime, moguće je, reditelj želi pokazati da kao siromašni na kojima se i Park, možda, obogatio imaju pravo na to. Međutim, ključni trenutak filma jeste povratak bivše služavke u kući Parkovih Moon-gwang (igra je Jeong-eun Lee), koju su na prevaru otjerali članovi porodice iz suterena, kako bi njihova majka zauzela to mjesto. Njenim ulaskom u kuću, koja se već pretvorila u prostor za bahanalije siromašne porodice, jer su Parkovi odsutni, otvara se i treći, moglo bi se reći, suštinski plan filma Parazit.

U podrumu vile Parkovih već nekoliko godina živi služavkin muž, koji se skriva od kamatara i dugova. Uvođenjem njegovog lika Ho Bong dodatno produbljuje osnovnu misao svog filma. U trenutku kada se neko dočepa bilo kakvog bogatstva koje je njemu dovoljno za život, prestaje svaka misao o solidarnosti. Siromašna porodica je trebala samo malo poticaja i komocije i već su u potpunosti zauzeli klasnu poziciju u odnosu na čovjeka iz podruma.

Parazit je film koji donosi priču o višestrukoj uslovljenosti i isprepletenosti klasnih subjekata, o njihovom neprestanom trvenju, ali i pohlepi kao jednoj od najprisutnijih pomama čovječanstva. Svaki dodir sa moći višestruko je opasan, i doima se da ovaj film u tom smislu nastoji postaviti pitanje da li je moguće da se jedna krajnost i gramzivost ne zamjenjuju drugom. Promjena dolazi samo ukoliko smo promijenili cijelu paradigmu, nikako time što jedna moć zamijeni drugu u trenutnom poretku istorije.