Sa nekoliko društvenih pokreta širom svijeta koji trenutno, bez ikakve sumnje, eksperimentišu sa revolucionarnim formama otpora i organizacije (možda bez da su svjesni toga), globalno filmsko gledateljstvo, koliko god generalizirajući ovaj pojam zvučao, je spremno da se pozabavi Peterom Watkinsom, osobom koja zadnjih 40 godina stvara djela koja su u svakom svom segmentu, od kolektivističke produkcije preko revolucionarnog sadržaja do inovativne forme, revolucionarna. Peter Watkins je, na mnogo načina, jedinstvena pojava u svijetu pokretnih slika. Slavljen u intelektualnim krugovima kao jedan od 'izumitelja' forme dokudrame, Watkinsova društveno-politička angažiranost je dovela do toga da je on nepravedno zanemaren od strane velikog broja filmskih ljubitelja. Filmovi koje je on snimao 1960-tih se, s pravom, slave se u Britaniji i Evropi, dok se njegovi kasnije filmovi, neki od kojih imaju veći umjetnički značaj, su skoro u potpunosti zanemareni širom svijeta.
U pokušaju da uzdrma dugovječne izrabljivačke društvene odnose, ovaj redatelj počinje primjenjivati raznovrsne revolucionarne, inovativne filmske tehnike, o kojima ćemo govoriti u nastavku teksta. Kasnih pedestih godine, Watkins počinje razvijati 'newsreel stil' u svojim ranijim filmovima. Koristeći se prepoznatljivim stilom filmskih novosti, ovaj autor je pokušava zamijeniti artificijelnost holivudske produkcije, sa svojim teatralnom rasvjetom i epskim načinom pripovijedanja, jednim humanističkim pristupom materiji. Glumački 'bogovi' bivaju zamijenjeni 'stvarnim', nesavršenim ljudskim bićima, sa stvarnim emocijama. Jedan korak u tom pravcu jeste kratki film The Forgotten Faces (1960.), u kojem on koristi 'obične ljude' kako bi prikazao događaje sa mađarske revolucije iz 1956. Ovo je prvi od njegovih filmova koji se bavi isključivo sociopolitičkom tematikom. Film je snimljen u stilu filmskih novosti, kao da se događaji odvijaju uživo pred kamerama neke TV stanice. Jedan od najvažnijih elemenata koje Watkins uvodi u ovom filmu, i koje će koristiti tokom čitave svoje karijere, jeste alternativni, anarhistički, pristup prikazu historije. Ako uzmemo u obzir obrazac kojem se i dan danas prikazuju historijski događaji, sa skupocjenim kostimima, šabloniziranim narativnim tokom, koji je u potpunosti antihistorijski i jednostran, Watkinsov dijahronijski, 'ovdje i sada' pristup materiji predstavlja revolucionarni pokušaj pomjeranja tačke gledišta, uvođenja jedne validne alternative u istraživanju i prezentaciji historije.
Tokom burnih šezdesetih godina, dok je svijet stajao na granici sveopšteg nuklearnog rata, i dok su mediji služili kao produžena ruka režima u oblikovanju svijesti, Watkins radi na pronalaženju odgovarajuće forme kojom bi, na svojevrstan način, uperio prstom na represivni sistem a time pomogao javnosti da se oslobodi od mitova 'objektivnosti', 'stvarnosti' i 'istine', smišljenih u redakcija, marketinškim uredima i ministarstvima kako bi se konrolisala uplašena masa. U filmovima Culloden (1964.) i The War Games (1965.), Watkins se koristi mnogim subverzivnim umjetničkim sredstvima kako bi ukazao na činjenicu da forma audiovizualnog prijenosa informacija itekako utječe na sadržaj iste informacije. Snimanjem Cullodena, koji se bavi „Bitkom kod Cullodena“ iz 1746., u stilu reportaža sa vijetnamskog ratišta, Watkins povlači paralelu između ta dva događaja dok u isto vrijeme kritikuje jednolični, šablonski pristup svjetskih medija vijetnamskom problemu. Stil reportaža iz Vijetnama je u to vrijeme bio prepoznatljiv te je služio u familijariziranju scena iz osamnaestog stoljeća, ali i kao subverzija autoriteta samog žanra kojeg je koristio, što predstavlja jedan anarhistički element njegovog rada kojeg on koristi i danas.
The War Games, djelo koje prikazuje izmišljeni nuklearni napad na Britaniju, se koristi drugim subverzivnim elementima, kako bi ponovno doveo u pitanje autoritet 'službene istine' tj. propagande. Subverzija u ovom filmu se ogleda u miješanju suprotnih filmskih formi; statični kadrovi intervjua sa službenim licima, osvijetljeni high-key svjetlošću dolaze u sukob sa spazmatičnim scenama simuliranom nuklearnog napada, snimanog 'iz ruke'. Ovim potezom Watkins nameće pitanje – koji od ova dva pristupa predstavlja 'stvarnost'? Lažni intervjui u kojima osobe citiraju stvarne izjave osoba iz političkog svijeta tadašnje Britanije ili 'dokumentarni' snimci rata koji se nikada nije ni desio? Sa eskalacijom Vijetnamskog rata i masovnih protesta protiv istog, Watkins snima film Punishment Park (1970.), koji predstavlja pokušaj korištenja nekih od prijašnjih metoda (stil filmskih novosti, glumci amateri, improvizacija, anahronijski pristup itd.) u savremenom okruženju. U ovom radu se redatelj koristi dodatnim sredstvima intelektualizacije umjetničkog djela u službi Brehtovskog 'efekta otuđenja'. Ovim se filmom pokušava narušiti općeprihvaćeno poimanje audiovizualne 'istine', time što se stvara potpuno uvjerljivi dokumentarac o događajima koji nisu istiniti.
Edvard Munch (1973.) je film koji, uz sve ostale Watkinskovske stilske idiosinkrazije, uvodi notu subjektivnosti i emocionalnosti u rad, kroz korištenje impresionističke, ritmičke montaže, stvarajući jednu izuzetno potentnu sliku jednog od najvećih umjetnika svih vremena. Važno je napomenuti da ni ovaj film nije lišen političke note. Naime, Munch i njegov krug prijatelja, u kojem su se nalazili i Hans Jaeger, anarhistički enfant-terbile, i August Strindberg, provodi sate u kafane, razgovarajući o pojmovima slobode, seksualnosti, otpora itd. Ostatak njegovih filmova - The Journey (1983-'86.), The Freethinker (1992-'94.), La Commune (1999.) – predstavljaju pokušaje revolucioniziranja odnosa između historije i filma. Sve i jedan od njih se trudi da, na što ekstremniji način, izađe iz formula i šablona, ukaže na njih i uvode u svijest jedan novi pogled na stvarnost, lišen utjecaja velikih sila koje profitiraju od zamagljivanja vida 'običnog čovjeka'.
Watkinsov najveći doprinos filmskoj umjetnosti se ne nalazi ni u jednom pojedinačnom filmu, već u tome što je uspio razviti jednu filmsku formu koja je u potpunosti njegova: hibrid fikcije i dokumentarca koji može obuhvatiti nevjerojatni raspon tonova, modela i informacija. Edvard Munch, The Freethinker, i La Commune kombiniraju dramu, tekst, špekulativnu fikciju, debatu te su upakovani u strukturu u kojoj svaki element forme osvjetljava temu iz drugog ugla, što svakom od ovih filmova daje nevjerojatan raspon. Još jedan izuzetno važan dio Watkinsove djelatnosti jeste njegovo pisanje. Ovog redatelja ne zanima previše historije filmske umjetnosti kao ni njegovi prethodnici, već se u svom pisanju usredsređuje na opijatsku funkciju medija u savremenom svijetu, na Monoformu, pojam kojeg je on osmislio kako bi ukazao na linearni, šablonski narativni pristup koji karakterizira skoro pa svaki proizvod mainstream televizije ili filma.
Ovaj se autor izdvaja svojim aktivističkim i kolektivističkim pristupom filmskoj djelatnosti. U svojim mnogim esejima zagovara alternativne formalne i produkcijske pristupe ovoj umjetnosti. Želi u film uvesti samostalno razmišljanje i refleksiju, te nove načine predstavljanja stvarnosti. U svojim kasnijim filmovima svoju teoriju prebacuje u djelo. Film La Commune predstavlja sveobuhvatni kolektivistički poduhvat, ekipa sastavljena od amatera, profesora historije, novinara i filmskih radnika, je provela nekoliko mjeseci u improvizaciji, pisanju dijaloga, raspravljanju o idejama Pariške komune. Taj film zaista predstavlja novi pristup, novi način stvaranja kojeg treba istražiti, razviti i proširiti. Velika je šteta što njegove ideje ostaju neprimijećene, te da je malo ljudi uopće pokušala pratiti ono što je on postavi kao presedan. Ono što nam ostaje jeste čekati njegov slijedeći projekt. Jer, ovaj stvaralac bez ikakve sumnje ima još šta da kaže.
Filmski anarhista
Anarhizam, kao skup političkih ideja i filozofija, odnosno metoda u kojima se zagovara društvo u kojem vlast i autoritet zamjenjuje samoorganizacija, društvo ravnopravnosti, ravnopravne i pravedne distribucije svih proizvoda, ukratko, društvo u kojem svaka osoba može zadovoljiti svoje osnovne i sve ostale potrebe u maksimalnoj mjeri, a da pri tome ne radi na štetu drugih, ima dugovječni utjecaj na historiju umjetnosti. Od simbolističkog pokreta preko Oscara Wildea i Lava Tolstoja do Jean Vigoa i francuskog poetskog realizma, umjetnici su kroz historiju pokušavali provući anarhističke ideje o odnosu pojedinca i autoriteta u svoj medij. Većina ovih umjetnika, a pogotovo onih filmskih, su svoj anarhistički senzibilitet unosili u sami sadržaj umjetničkog djela, zanemarujući formu. Zbog ovoga se susrećemo sa likovima koji dolaze u neki sukob sa vlašću ili društvo, ili pak vidimo romantičarske prikaze historijskih pokušaja samoupravljanja. Ovakav pristup tematici ne samo da ne doprinosi anarhističkoj ideji, već je i štetan, jer podilazi ustaljenim šablonskim, narativnim formama, smišljenim od strane autoriteta kako bi se svaka priča o ravnopravnosti svela na srceparajuću bajku bez intelektualne sadržine.
Peter Watkins je filmski umjetnik koji namjerno izvrče i zapliće formalna očekivanja kako bi ukazao na opasnost koja nam prijeti ukoliko se prepustimo hipnotičkoj, jednoličnoj formi velike većine medijskih prikaza 'istine'; mainstream filmska industrija, koja u većini slučajeva služi kao produžena ruka propagandne mašinerija, se već desetljećima koristi istim narativnim, tehničkim i produkcijskim tehnikama iz jednog prostog razloga – pokazali su se kao uspješni u omamljivanju publike. Watkins provodi već pola svog životnog vijeka u borbi protiv globalističke, imperijalističke i kolonijalizatorske kinematografije, zbog čega? Watkins je, ipak, provokator, koji je odlučan u svojoj namjeri da prebaci gledatelja iz udobne pozicije voajera u poziciju kritički usmjerenog subjekta. On želi osvijetliti mračne ćoškove društva u kojima se kriju nepravda, licemjerstvo i neznanje. Cilj mu je pokrenuti publiku, pozvati ih na otpor i promijeniti višestoljetne društvene hierarhije. Svi ovi njegovi pokušaji su ga doveli u konstantne sukobe sa producentima i distributerima, o čemu je mnogo pisao.
Njegova karijera je popraćena institucionalnim maltretiranjem, cenzurom i kritičkom netrpeljivošću. Uprkos svemu ovome, Watkins je uspio napraviti filmove u kojima se pitanja kao što su: uloga medija u audiovizualnom 'serviranju istine' masama, institucionalna suzbijanja neistomišljenika, pokušaji samoupravljanja kroz historiju, alternativni pogledi na historiju i njen odnos sa stvarnošću. Jedna činjenica koja daje nadu jeste da je La Commune, Watkinsov zadnji film, njegovo anarhističko remek djelo. Svaki dio procesa snimanja ovog filma odiše utopijskim namjerama, zadnji proizvod je jedan od njegovih najkvalitetnijih filmova i jedan od najistinitijih filmova o historiji klasne borbe. La Commune je snimljen u 13 dana u jednoj napuštenoj fabrici izvan Pariza, ekipa se sastojala od više od 200 učesnika, koji su pokušali rekreirati šestosedmični ekperiment u samoupravljanju iz 1871. Većina članova se pridružilo ekipi kao aktivisti a ne glumci, svi su se predali Watkinsovoj namjeri da se savremeno kapitalističko društvo i mediji preispitaju i optuže. Ostaje nam vidjeti je li ovaj eksperiment u kolektivističkog pravljenju filma jedinstven ili će se ponoviti uskoro.