Nakon sedam decenija na snazi, mjere koje je donio američki Vrhovni sud za razbijanje monopola studija nad stvaranjem, distribucijom i prikazivanjem filmova, krajem prošle sedmice su oborene i stavljene van snage novom sudskom odlukom. Premda u bližoj budućnosti ova odluka neće imati neku opipljivu posljedicu, budući da je filmska industrija trenutno pod neviđenim finansijskim pritiskom i u stanju hladnog režima rada, u nešto daljem vremenskom okviru nova odluka će bez sumnje ostaviti trag u svijetu filma.

Naime, američka savezna vlada je 1948. pred Vrhovnim sudom uspješno dokazala da je tadašnji Paramount, koji je poslije Drugog svjetskog rata slovio kao div filmske industrije, imao monopol nad tržištem, zbog takozvanog vertikalno integriranog modela distribucije, u kojem je studio stvarao filmove, te ih potom prikazivao u kino-dvorana u svom vlasništvu. Odluka suda je dovela do usvajanja niza mjera čiji je cilj bio sprečavanje stvaranja takvih monopola, poznate kao „Paramount klauzula“.

Svijet se promijenio od usvajanja „Paramount klauzule“. Kao prvo, sâm Paramount više nije neosporni div industrije kakav je bio poslije Drugog svjetskog rata; kao drugo, način na koji konzumiramo film se također bitno promijenio. Akutni vid ove promjene se očituje u pozadini pandemije, dakako, ali dugoročniji proces je nazočan već godinama. Gledanje filmova se seli iz kino-dvorana u domove gledatelja, a taj trend će se samo nastaviti u godinama što slijede, kako zbog pristupačnosti, tako i zbog niza drugih povoljnosti koje nude streaming servisi poput Netflixa i Amazon Primea.

Naravno, bilo bi licemjerno ne spomenuti  činjenicu da su i ovi servisi jedna vrsta monopola, koji izbjegavaju tužbe i parničenja zbog novine svog medija. Kako god bilo, krajolik filmske industrije se nastavlja mijenjati, a njegov konačni izgled ostaje još uvijek plodno tlo za špekuliranje.