Piše: Sead Vegara

"Tri stvari ne mogu ostati skrivene: sunce, mjesec i istina", govorio je Buda. Sve do 1997. kada je američki predsjednik Bill Clinton objelodanio javnosti detalje o operaciji izvlačenja američke šestorke iz Irana, za vrijeme okupacije Američke ambasade petog novembra 1979. u Teheranu, niko nije ni znao da je cijela maskarada ustvari zajedničko djelo CIA-a i Hollywooda. Šestorku koja je iz ambasade pobjegla na vrijeme su primili u kući kanadskog ambasadora gdje su i ostali sve do trenutka kada su se u Americi odlučili na spašavanje pomoću ''najbolje loše ideje'' izvlačenja.

Film Argo glumca i reditelja Bena Afflecka je dobitnik Oscara za najbolji film, adaptirani scenario i montažu, kategorijama u kojima je bila veoma jaka konkurencija. Sama činjenica –Oscar za najbolji film potvrđuje tezu da Hollywood voli nagrađivati samog sebe za trud uložen u ostvarivanju američkih (kojih drugih?) ciljeva.

Affleck, puno bolji reditelj nego glumac, je u svakom slučaju to i dokazao sa svojim trećim po redu rediteljskim ostvarenjem. U prethodna dva filma, Gone Baby Gone (2007.) i The Town (2010.), mjestom radnje je bio ograničen na rodni Boston, i to su zaista bila dva dobra ostvarenja s obzirom na činjenicu da ih je radio glumac – reditelj početnik. U Argu je već riječ o svjetskoj pozornici. Kao scenarista, Affleck je zajedno sa Mattom Damonom osvojio Oscara za scenario filma Good Will Hunting, a Affleckov talenat iza kamere će biti ono što će ga danas svrstati u (možda bi malo pretjerano izgledalo kada bi se to tako reklo) holivudsku rediteljsku elitu. I to samo sa tri filma iza sebe. Poput Clinta Eastwooda koji je opet bio i ostao glumačka ikona (''dolarska trilogija'' Sergia Leonea i serijal o Prljavom Harryju) i provjereni reditelj, Affleck će zaploviti rediteljskim vodama isto tako mlad i počet će nizati uspjehe. Sama nominacija i dobijeni Oscar potvrđuju tu činjenicu.

Ne samo da se u Argu (i u prethodna dva filma svakako) vidi da je Affleck sposoban reditelj koji ima smisla za delikatan balans između dramskog i (pomalo) komičnog, nego mu se svakako treba priznati i majstorstvo u pričanju priče pomoću pokretnih slika i sposobnost da zadrži pravac već ucrtane akcije bez gubljenja fokusa priče i osjećaja realnosti. Istina, na početku filma je urađen odličan historijski kolaž u kojem je prikazana sudbina stanovnika Irana i njegovih političkih vođa, a odmah nakon toga se ističe da je priča filma bazirana na istinitim događajima. Naravno, Hollywood tu istinu rasteže do onih granica koje su prihvatljive u najboljoj mogućoj tradiciji klasičnog američkog filma. Sve u cilju prodavanja priče o Amerikancima kao velikoj (najvećoj?) svjetskoj sili koja će se na sve moguće načine potruditi da opravda svoje zanimanje branitelja ljudskih prava. Rediteljski i scenaristički Argu se ne može puno toga zamjeriti. Ta istinita priča, uvjerljivo oblikovana u scenariju Chrisa Terrija (bazirana na novinskom članku ''The Great Escape'' Joshuahae Bearmana), ima sve potrebne elemente da opravda vrijeme provedeno u ugodnom kino naslonjaču ili u kućnom aranžmanu. Način na koji je prikazana saradnja između najveće svjetske obavještajne agencije CIA-a i najčuvenije tvornice snova –Hollywooda, u pokušaju izvlačenja šestero diplomata iz Irana, se može smatrati kao sama posveta Hollywoodu.

Nakon što je pokušao da ospori sve potencijalne planove za izvlačenje pomenute šestorke, CIA operativac Tony Mendez (Affleck) će doći na ideju o snimanju lažnog filma na lokacijama u Iranu. Da bi plan sproveo u djelo, nakon što njegov nadređeni Jack O'Donell (Brayan Cranston) potvrdi operaciju, Mendez će kontaktirat CIA-nog čovjeka u Hollywoodu, Johna Chambersa (John Goodman), majstora za masku, koji će uz producenta Lester Siegela (Alan Arkin) polako uobličiti cijelu farsu. Lester i Chambers će zajedno dati toliko precizan opis američke filmske industrije, u nekoliko vrlo smiješnih replika, koje se kako tada 1979. i dan danas mogu upotrijebiti bez imalo stida. Tate Donovan, Rory Cochrane, Scoot McNairy, Clea Duvall, Christopher Denham i Kerry Bishe su u ulogama šestorke koja se krije u kući kanadskog ambasadora (Victor Garber) dobro odabrani, ali se ne možete oteti utisku da bi možda trebali djelovati malo angažovanije; nekako ne suosjećate sa njima kao likovima u situaciji u kojoj se nalaze –opasnoj po život.

Posmatrajući u cjelosti Affleckov film Argo, kojem su u velikom doprinijeli direktor fotografije Rodrigo Prieto (snimljeno u najboljem stilu filmova sedamdesetih) i montažer William Goldenberg sa svojom energičnom, ali opet suzdržanom montažom, ostaje osjećaj da ste prisustvovali jednom kvalitetnom i politički (ne)korektnom, prije svega, holivudskom filmskom ostvarenju.