Piše: Mirza Skenderagić

Živimo u zlatnom dobu televizijskih serija. To je sada već sasvim očigledno, jer za razliku od vremena kada su u serijama uživali samo fanovi Zone sumraka, Twin Peaksa ili Dosjea X, danas se njihovi gledatelji broje u stotinama miliona. TV serije postale su najizoštrenija slika vremena u kojem živimo i niko više ne želi promijeniti kanal, na kojem je trenutno i prva savremena bosanskohercegovačka serija, Kotlina.

Melanholična, ali intrigantna muzika. Dronovski filmski snimak prazne ulice na kojoj žuti automobil besciljno vozi. Žuti automobil je mercedes stariji od vozača, oštrog i nepokolebljivog pogleda. Nosi kapu. Zima je. Ne reaguje na upornu, ali prigušenu zvonjavu mobitela. Zaustavlja se na semaforu, a potom kreće u potjeru za bahatim vozačem koji u skupom automobilu prolazi kroz crveno. On je nešto poput Noćnog viteza, pravog detektiva uvijek na zadatku, Serpika sa greškom. Nešto ga muči. Nešto iz prošlosti što dolazi naglo poput pritiska u glavi. Dron se diže iznad oblaka, a zatim spušta u maglom obavijenu kotlinu.

Dosta toga se može pročitati iz odlične uvodne scene nove domaće kriminalističke serije, Kotlina, koju su kreirali Amra Bakšić-Čamo i Danis Tanović, uz scenariste Adnana Lugonića i Nikolu Kuprešanina, dok režiju pored Tanovića potpisuje i Aida Begić. Osim jasnog, ali ne i doslovnog uspostavljanja glavnog junaka, višeg inspektora Ediba Pašića koji će očigledno nositi čitavu dramaturšku strukturu serijala, zahvaljujući čvrstoj, minimalističkoj i krajnje opuštenoj glumačkoj kreaciji Feđe Štukana, u ovih prvih nekoliko kadrova će se nagovijestiti jedno anarhično društvo u kojem vlada zakon jačeg (pištolj pobjeđuje bejzbolsku palicu), a u kojem u istoj liniji čekaju skupocjeni džip i stari mercedes.

I ono najvažnije, biće definisano stanje kotline, ispunjeno osjećajem zaglavljenosti, ali i praznine, pod maglovitim ozračjem misterije i melanholije. Prazne, mračne ulice, stari automobil, sveprisutna hladnoća, senzualan i prodoran glas pjevačice koji kao da dolazi izdaleka, zatomljena depresija glavnog lika, te svjetla, jakih boja, prigušenog dejstva, koja se smjenjuju na izmučenom licu. Sve su to elementi i motivi koji će se u nastavku epizode slabiti i gubiti, ali koji će u suštini održavati cjelinu uspostavljene slike kotline.

Feđa Štukan & Ida Keškić

Nagovještaj eventualnih nedostataka koji bi se mogli pojaviti tokom sezone, a koji su primjetni i u prvoj epizodi, jeste siromaštvo priče koju čini samo jedan događaj koji je ujedno i zaplet (pronalazak tijela migranta u Zemaljskom muzeju u Sarajevu), te nekoliko odvojenih narativnih linija koje bi se u nastavku trebale spojiti, kao što je npr. povratak u grad misterioznog Senčija (igra ga Mario Knezović) koji je očigledno tek izašao iz zatvora. To će u mnogome utjecati i na dramaturšku napetost, dok će, s druge strane, dijalog sveden na minimum, pojačavati misteriju i anksioznost uspostavljenog stanja kotline.

Također, prva epizoda će ukazati na još jedan problem koji je Tanović imao i u prethodnom serijalu Uspjeh, a to je pretjerana uvezanost malog broja likova, koji će se konstantno sretati na istim mjestima, što će povremeno izgledati izvještačeno i pripremljeno. Glumačke interpretacije će ispočetka djelovati pomalo ukočeno, ali će se s vremenom glumci sjedinjavati sa svojim likovima, pogotovo nakon pojave Izudina Bajrovića kao autoritativnog bivšeg profesora i oca jedinog svjedoka.

Prva epizoda završava u kafani, gdje se sreću dva bivša dobra druga, Edib i Senči, sa očigledno neizmirenim računima iz prošlosti, dok prostor ponovo obuzima indie blues pjesma sa početka, ovaj put u živoj svirci, što jeste još jedna posveta drugoj sezoni serijala True Detective, u kojoj kompozitorka Lera Lynn izvodi sličnu numeru u baru, te nježnošću i ljepotom glasa i pjesme, najavljuje bol i patnju.

Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a