Piše: Sead Vegara

U historiji ljudskog roda oduvijek je bilo ratova i ratnih razaranja. Rat za slavu, teritoriju, narod, otadžbinu... Dvadeseti vijek donio je dva najmasovnija ratna sukoba u modernom vremenu vođena modernim oružjem: Prvi svjetski rat od 1914. do 1918. godine, i njegov svojevrsni nastavak u vidu Drugog svjetskog rata vođenog od 1939. do 1945. Od rođenja filma 1895. godine, tih čudesnih „pokretnih slika“ naovamo, filmadžije su bilježile ratove, vraćajući se katkad u antičko doba, i ona novijih dešavanja, a filmovi o ratovima tjerali su ponekad na suze, ružan osjećaj u stomaku, pa čak i smijeh.

Francuski reditelj Francois Truffaut izjavio je jednom prilikom: „Ne postoji takva stvar kao što je antiratni film.“ Jer, u biti, ono što Trauffaut podrazumijeva pod ovim jeste da koji god film ovjekovječuje spektakl i maskar rata, neizbježno ga i glorifikuje, do neke mjere.

Američki filmski kritičar Gene Siskel, ostvarenje Tanka crvena linija (1998) reditelja Terrencea Malicka opisao je kao „najbolji film o modernom ratu ikada“. Malick se u Tankoj crvenoj liniji bavi američkim vojnim trupama na Pacifiku u Drugom svjetskom ratu i kao filmski autor izabrao je više meditacijski, transcendentalni pristup, u kojem ne progovara samo o ratnim stradanjima, već postavlja i složenija pitanja o životu, smrti, težnjama i strahovima.

Uspio je Malick, za razliku od svog kolege Stevena Spielberga koji Drugi svjetski rat u filmu Spašavanje vojnika Ryana (1998) prikazuje u formi naturalizma, postići gotovo epski prikaz razarajućeg konflikta iz unutrašnje perspektive vojnika, prikazujući rat kao odurno, ružno ludilo usred tolikog života. Film je bio nominovan za sedam Oscara, ali su Akademijini glasači te 1999. godine izabrali mnogo jednostavniji i više „američki“ Spielbergov Spašavanje vojnika Ryana. Taj film imao je monumentalni utjecaj na generacije filmaša, pogotovo nezaboravljiva, nevjerovatna, neviđena uvodna scena iskrcavanja na plažu Omaha gdje Spielberg do u detalje i sa šokantnom dozom nasilja i nepostojanja sentimentalnosti uprizorava haos konflikta i jadnih vojnika koji stradavaju pod neprijateljskom vatrom. U ostatku filma Spielberg, ipak, podliježe određenoj dozi sentimentalnosti sa grupom vojnika određenom da pronađu vojnika Ryana (Matt Damon) na bojišnici i vrate ga kući u Ameriku.

Drugi svjetski rat

Još od Spielbergovog filma Hollywood željno iščekuje da se posveti Drugom svjetskom ratu, dijelom da istraži siva područja i narativne uglove zapostavljene u ranijim erama. Paralela sa Spielbergovim filmom je i više nego potrebna kada je u pitanju povratnički film proslavljenog glumca i reditelja Mela Gibsona Hacksaw Ridge (2016). Kada po drugi put u Gibsonovom filmu krenu ratna razaranja, neminovno je podsjećanje na uvod u filmu Spašavanje vojnika Ryana, gdje sve pršti od metaka, eksplozja, krvi, raščerečenih tijela. Te scene bitke su neopisivo nasilne i realistične da je malo vjerovatno da se nećete naći impresionirani Gibsonovim rediteljskim umijećem. A snimiti ratni film o pacifisti moglo je proći samo Gibsonu, jer njegov junak Desmond Doss (Andrew Garfiled) u historijskim knjigama opisan je kao svojevrsni paradoks: (prvi) vojnik sa prigovorom savjesti kojem je uručena Medalja časti za hrabrost u bici. Doss je bio adventista sedmog dana koji je odbijao da nosi, a kamoli dodirne oružje, i služio je kao vojni bolničar u bici kod Okinawe, posljednjoj, najvećoj i najkrvavijoj bici u Drugom svjetskom ratu u kojoj je 12.000 Amerikanaca i 110.000 Japanaca izgubilo živote, a gdje je Doss spasio 75 ranjenih saboraca.

Najnovije filmsko ostvarenja britanskog reditelja Christophera Nolana, Dunkirk (2017) radnjom je smješteno u okrilje Drugog svjetskog rata i prati evakuaciju 400.000 britanskih trupa sa obala istoimenog francuskog gradića, pripovijedajući priču u tri dijela i prateći u svakom određene likove: vojnika (Fionn Whitehead) koji pokušava da se, bježeći sa bojišnice, spasi iz pakla rata, pilota aviona RAF-a (Tom Hardy) koji patrolira nebom i na rezervi goriva ruši njemačke Luftwaffe avione, te trojac civila u brodici predvođen iskusnim moreplovcem i patriotom (Mark Rylance) koji se otisnu sa obala Engleske u namjeri da pomognu u evakuaciji vojnih trupa. Nolan je sa Dunkirkom dokazao da je majstor zanata, mada mu je slabija strana filma nepostojanje čvrstog i solidnog narativa.

Filmovi nastali van Hollywooda

Od filmova koji su za tematiku imali Drugi svjetski rat, a stižu iz holivudske tvornice snova, iz nekih davnih, ranijih vremena i vrijedni su pomena, možemo ubrojati: Najduži dan (1962), koji je režirao rediteljski trojac Ken Annakin, Andrew Morton i Bernhard Wicki (o Danu D – operaciji iskrcavanja Amerikanaca na plažu Omaha), The Big Red One (1980) Sama Fullera u kojem je također prikazan pakao Dana D i druge ratne strahote; onda oni koji su tematizirali ratne vojne zarobljenike poput Mosta na rijeci Kwai (1957) Davida Leana i možda i najboljeg u tom podžanru Velikom bijegu (1963) Johna Sturgesa.

Stuart M. Kaminsky je u knjizi „Žanrovi američkog filma” za ratne filmove napisao da u biti opisuju borbu između dvije ili više zaraćenih strana. „Dok, filmovi o ratnim zarobljenicima podrazumijevaju nadmoć i (kompletno) osvajanje jedne od strane drugog, sve osim onog posljednjeg… osim duše zatvorenika.“ U Sturgesovom, a i u Leanovom filmu, današnja kino-publika možda i ne bi toliko uživala jer se radnja odvija suviše sporo. Sva ta sporost utrošena je za bolju karakterizaciju likova, ono što su sadašnjem prosječnom kino-gledatelju neuzbudljivi, nepotrebni detalji i koji bi u današnje vrijeme bili izbačeni i minimalizirani nauštrb akcionih scena, pucnjave i eksplozija.

Svakako trebaju biti spomenuti i filmovi nastali van Hollywooda: Das Boot (1981) njemačkog reditelja Wofganga Petersona, koji živopisno predstavlja sav horor podmorničkog ratovanja u Drugom svjetskom ratu, te sovjetski Come and See (1985) reditelja Elema Klimova, vizuelno zapanjujuću i zastrašujuću storiju o mladom Bjelorusu (Aleksej Kravčenko) koji se u jeku Drugog svjetskog rata, unovačen u sovjetskim trupama, nakon što ga drugovi napuste, sprijatelji sa mladom Njemicom (Olga Mironova) i pokušava da se živ izvuče iz ratnog pakla. Veličanstvena Bitka na Neretvi (1969), tada jugoslovenskog, a sada hrvatskog reditelja, Veljka Bulajića bila je i ostala grandiozna produkcija „Bitke za ranjenike“ na bosanskoj rijeci iz naslova u čijoj su realizaciji učestvovala svjetska glumačka imena: Orson Welles, Yul Brynner, Franco Nero i Hardy Kruger.

Prvi svjetski rat

O Prvom svjetskom ratu snimljeni su također mnogi filmovi, a među najreprezentativnijim su Na zapadu ništa novo (1930) američkog reditelja Lewisa Milestonea, kao adaptacija istoimenog romana Ericha Mariae Remarquea, o grupi mladih Nijemaca koji se prijave u rat samo da bi otkrili da je on daleko od one romantičarske slike kakvu su o njemu imali – po mnogima najveći antiratni film svih vremena; Velika iluzija (1938) Francuza Jeana Renoira, u biti preteča svih filmova o ratnim vojnim zarobljenicima; i Putevi slave (1957) Amerikanca Stanleyja Kubricka, pravi antiratni film koji pripovijeda istinitu priču iz rovova Prvog svjetskog rata o trojici francuskih vojnika žrtvovanih i okrivljenih za propao napad, te odlučnom pukovniku (Kirk Douglas) koji ih brani na Vojnom sudu.

Vijetnamski sukob

S druge strane, za Amerikance najsramotnija tačka u historiji jeste Vijetnamski rat o kome su snimljeni vjerovatno i najbolji (anti)ratni filmovi. Prije svih, tu je remek-djelo Apokalipsa danas (1979) Francisa Forda Coppole nastalo pa motivima romana „Srce tame“ Josepha Conrada, gdje reditelj u delirijumu vijetnamskog sukoba priča priču u kojoj će lik Martina Sheena krenuti uzvodno uz rijeku da bi izvršio atentat na odmetnutog pukovnika Kurtza (Marlon Brando). Ono što Apokalipsu čini monumentalnim djelom jeste činjenica da pri svakom ponovnom gledanju uočavate nove stvari i ostajete zapanjeni nevjerovatnim filmskim ugođajem grandioznog spektakla i glumačkim bravurama. Naravno, i poluautobiografski Vod smrti (1986) Olivera Stoena, prvi film o Vijetnamu kojeg je snimio ratni veteran, u kojem je reditelj na izvjestan način opisao lična iskustva iz vijetnamskih džungli. Zatim Kubrickov Full Metal Jacket (1987) koji je donio zapanjujući pogled na način na koji u ratu gubimo ljudskost, kao i na društveni sistem koji to eksploatiše. I bez daljnjeg, ambiciozna i grandiozna filmska elegija Michaela Cimina Lovac na jelene (1978) ovjenčana sa devet Oscara.

Rat u BiH

Kažu da rat u čovjeku izaziva sve najbolje i najgore. Šta je najbolje?, replika je Profesora (Dragan Maksimović) iz filma "Lepa sela lepo gore" srbijanskog reditelja Srđana Dragojevića.

O pomenutom filmu lomila su se koplja: nacionalistički, prosrpski... Ali, kakav god on bio i šta god poručivao, film Lepa sela lepo gore ostaće kao spomenik jednoj državi koje više nema, kako i stoji u samom prologu filma. Balkanski ratovi devedesetih, sa posebnim osvrtom na agresiju na Bosnu i Hercegovinu, iznjedrili su nekolicinu kvalitetnih filmova sada nacionalnih kinematografije bivše zajedničke države Jugoslavije. Kao prvi poslijeratni bh. film Savršeni krug (1997) Ademira Kenovića „uvjerljivo, emotivno, suptilno i bez patetike, prenosi sve strahote i nehumanost ratne agresije na Sarajevo“ (Nedžad Ibrahimović: „Između nacije i kreacije: bosanskohercegovački igrani film 1995 – 2008“). Oscarom ovjenčana Ničija zemlja (2001) Danisa Tanovića mnogo je bliža savremenom ratnom američkom filmu, a američki filmski kritičar Leonard Maltin film je opisao kao „ozbiljno-komičnu ratnu parabolu o dva vojnika, Bosancu i Srbinu, uhvaćene u zamku između neprijateljskih linija“.

Nedžad Ibrahimović je u pomenutom tekstu napisao i to da je ilustrativniju osudu rata u svjetskoj kinematografiji teško pronaći.