Piše: Marko Njegić
Videotekarski dani predodredili su Quentina Tarantina da stvori jedan od najfilmofilskijih redateljskih opusa u povijesti kinematografije, počevši od kultnog filma Psi iz rezervoara (Reservoir Dogs, 1992.). Tijekom osamdesetih Tarantino je radio u kalifornijskoj videoteci. Naravno, išao je manijakalno i u kino (veliki ekran prije svega!), ali upravo je videotekarski "mindset" definirao njegovu filmofiliju presnimavanja. Možemo zamisliti da je Tarantino u videoteci istovremeno gledao jedan film na TV-u ispred sebe i bacao oko na one koji su se presnimavali iza pulta s jednog videa na drugi i treći, stvarajući kopije i kopije VHS kaseta.
Psi iz rezervoara; režija: Quentin Tarantino; uloge: Harvey Keitel, Steve Buscemi, Tim Roth, Michael Madsen, Quentin Tarantino; 1992.
IMDb rejting: 8.3/10
Rotten Tomatoes rejting: 92%
Usput je, dakako, razgovarao o filmovima s članovima, ulazeći u duge filozofske rasprave te šireći područje priče i na čitavu popkulturu. Takav Tarantino se nastanio i iza kamere Reservoir Dogsa (stvarnog prvijenca My Best Friend's Birthday se odrekao kao Cameron Piranhe II). Onaj "glavni" film koji je gledao dok je režirao bio je izvrsni hongkonški akcijski triler City On Fire Ringa Lama. Psi iz rezervoara su prekopirali zaplet Lamova filma o policajcu infiltriranom među lopove što planiraju opljačkati draguljarnicu.
"Sporedne" filmove teško je i nabrojati. A filozofska naklapanja s članovima videoteke preselio je na usne glumaca poput Harveyja Keitela, Stevea Buscemija, Tima Rotha i Michaela Madsena. Ipak, u tom presnimavanju/kopiranju Tarantino je pronašao vlastitu izvornost i postao najoriginalnija VHS kopija na svijetu. Pogledajmo kako je predstavio arhetipske likove kriminalaca konspirativnih imena gospodin White (Keitel), Orange (Roth), Blonde (Madsen), Pink (Buscemi), Brown (glumi ga Tarantino) i Blue (Eddie Bunker).
U akcijskim ili kriminalističkim filmovima likovi su često samozatajni kuleri, škrti na riječima ili bogati na "one-linerima". Kod Tarantina oni melju li ga melju, ne uvlače jezik u usta, brče se i, da (o)prostite, "kurče" vlastitim riječima srkajući kavu i dimeći cigarete. Uvod Tarantinova "uvodnog" filma sušta je suprotnost početku Ratnika podzemlja ili Predatora. Dok kamera kruži oko njihova stola, ekipa u tančine secira Madonninu hit-pjesmu "Like a Virgin" kao metaforu za velike pimpeke jedne "gutačice muškaraca", "ženske jeb mašine".
Kriminalaci se dodavaju Madonnom kao teniskom lopticom da je lako izgubiti nit od njihovih pustih filozofija, kao što ju je izgubio mr. White. Sam Tarantino u ulozi mr. Browna je najblagoglagoljiviji: u priču o Madonni i "big" pimpecima on uspijeva uvaliti pornoglumca Johna Holmesa i akcijskog junaka Charlesa Bronsona. "Bio je u stanju poput Bronsona u onom filmu ('Veliki bijeg', op.a.) iskopati cijeli tunel u njoj", jedna je u nizu sjajnih rečenica kakvu baš i nismo čuli u Tarantinovom novom filmu Bilo jednom u... Hollywoodu. To nije sve. Na redu je filozofija o napojnicama jer mr. Pink ne želi ispljunuti koji dolar za "tip" konobarici.
Odmah u prvim minutama filma Tarantino je ilustrirao da će njegov zaštitni znak postati monolozi i dijalozi, naklapanja, prazne priče koje zahvaljujući njemu postaju "pune". Najkraće, pokazao je uho za krajnje sočni dijalog. Uho koje će nesretom policajcu-taocu britvom odrezati "umobolni kurvin sin" Blonde u zloglasnoj sceni. "Boli me k... što znaš ili ne znaš, svejedno ću te mučiti", Blonde do kraja zareže crveno nasilje kao trajni motiv redatelja koji tenzije ublažava crnim humorom i veselom pjesmicom ("Stuck In The Middle Of You"). "Hoćeš li lajati cijeli dan ili ugristi, psiću", Blonde pita Whitea kad se verbalno zakače.
Dakle, Tarantinovi psi laju, ali i grizu. Njih svrbi prst na otponcu i običnu pljačku mogu pretvoriti u Divlji zapad. Oni su gledali puno filmova Leeja Marvina i vole se poigrati Bronsona. Na koncu, beskonačne šprehe kod Tarantina dolaze u paketu s nasiljem. Nakon uvodne priče Tarantino je napravio rez na krvavog mr. Orangea s rupom u trbuhu na stražnjem sjedištu auta koje vozi White. Orange krvari, vrišti i ubrzo će ležati u lokvi vlastite krvi kad se radnja preseli u skladište, a njihov zločin, ali ne i samu pljačku, vidimo u "flashbackovima".
Razlomljena naracija također je (us)postavljena kao budući tarantinov "trade mark". Ustvari, sve je tu, ne samo šprehanje: filmske i popkulturne referencije, krvarenje i nelinearno pripovijedanje. Imamo kadar iz prtljažnika i glazbene hitove sedamdesetih, pravo ime mr. Blondea je Vic Vega i on je brat Travoltina Vincenta iz Paklenog šunda, u jednoj sceni se spominje Pam Grier (Jackie Brown)... Reservoir Dogs su postavili kamen temeljac Tarantinove filmografije kao - simbolično za film o pljački dijamanata - (ne)brušeni dijamant njegova opusa. Dijamant koji će izbrusiti osob(e)ni filmofilski detalji. Za to je - oprez: "spoiler" onima kojim još nisu gledali film - ključna scena s Rothovim likom.
"Detalji će ti prodati priču", podučava Rothova "undercover" policajca Freddieja njegov kolega (Randy Brooks) i daje mu da prouči scenarij od četiri stranice te ga interpretira na vlastiti način kako bi se predstavio kriminalcima i ubacio u njihove redove. Prvo vidimo Freddieja kako vježba tekst u stanu sa stranicama u rukama, zatim kako glumi za kolegu na ulici ispred grafitima išarana zida, onda u baru kako zadobiva povjerenje kriminalaca i eto ga, konačno, stopljenog među njima. "Policajac na tajnom zadatku mora biti Marlon Brando", smatra Freddiejev kolega.
Glumac je, pritom, supstitut i za redatelja, filmaštvo samo. Najvažnije je dobro se predstaviti, "prodati" priču i pretvarati se da si netko drugi pa ćeš to na kraju i postati. Tarantino je s Psima iz rezervoara krenuo na put da postane utjelovljenje svojevrsnog redateljskog Branda iz svoje priče.
Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
