Opšte je poznato da je komedija najpopularniji žanr na Balkanu, koji će nakon jugoslavenskih ratova 90-ih godina, postati i najvažniji eskapistički kanal suočavanja sa društvenim promjenama koje će uslijediti. Tako će se u smijeh upakivati kriminal, siromaštvo, nasilje, ali i sama ratna stradanja, te posljedice koje su ona prouzrokovala, u najvećoj mjeri se odrazivši na nove generacije i ostavivši ih jednoj sveopštoj društvenoj i kulturološkoj bijedi. Najangažovaniji komički odgovor na krvavu prošlost, sumornu sadašnjost i mračnu budućnost, ponuđen je u Srbiji, gdje su krajem 90-ih i početkom 21. stoljeća nastali neki od najvećih filmskih hitova, koji, ne samo da su donosili najveću gledanost nego su se i pretvarali u svojevrsne društvene fenomene, u potpunosti osvajajući stvarnost mladih ljudi i nudeći im odraz za prepoznavanje koji nisu mogli izbjeći, sve da su i htjeli.
Film koji će pogoditi u samo srce života mladog čovjeka u Miloševićevoj Srbiji nakon ratova devedesetih, koji će, ipak, možda naivno, ali predano pokušavati da se izvuku ih haosa izopačenih društvenih i moralnih vrijednosti, jeste naslov Munje iz 2001. godine reditelja Radivoja Andrića koji se proslavio još jednim hitom Tri palme za dve bitange i ribicu. Otvorivši novo filmsko stoljeće u Srbiji i uhvativši kulturološki dah nakon Petog oktobra i svrgavanja sa vlasti Slobodana Miloševića, te stvorivši nove likove koji će ubrzo postati dijelom pop kulture, Munje će istovremeno definisati vrhunac tzv. društveno-urnebesne komedije. Ali će nagovijesti i njen konačni pad, jer značaj koji su za svoje vršnjake u stvarnosti, nekad imali mladi Pop i Mare, danas su preuzeli neki novi filmski junaci, u nekim drugim oblicima i sa nekim drugim forama.
Da je vrijeme nekadašnjih komedija u Srbiji koje su društvenu bijedu uzdizali do urnebesnog i apsurdnog već odavno prošlo, najbolje potvrđuje i aktuelni nastavak Munja, jednostavnog i sugestivnog naslova Munje: Opet!, koji je zapeo negdje između doslovne kopije originala i nasilnog prilagođavanja sadašnjem filmskom trenutku, gradeći narativ u kojem je vrijeme stalo za glavne junake, dok istovremeno nove generacije nameću svoja pravila i donose jednu novu filmsku stvarnost trenutnog života u Srbiji. Dakle, kako je narativ u originalu bio sveden na jednu noć u koju stane cijeli jedan život dvojice najboljih prijatelja, Popa (Sergej Trifunović) i Mareta (Boris Milivojević) koji žele da snime prvi drum n bass album u Srbiji, a jedinu priliku za ostvarenje svoga sna vide u nekadašnjem školskom prijatelju Gojku (Nikola Đuričko), koji je u međuvremenu postao uspješan kriminalac, slično dramaturško rješenje se pokušalo pronaći i u nastavku.
Ipak, uspostavljanje priče jedne nezaboravne noći koja se u originalnu pretvara u izgubljeno tumarenje Beogradom, u kojem se suptilno sjedinjuju mladalačke romanse i krimi zaplet sa dominantnim osjećajem apsolutnog propadanja društva, u nastavku je prirodno i originalno tek na početku, kada scenarist filma Srđan Anđelić i reditelj Andrić uspostavljaju novi život za Popa i Mareta koji i dalje jedva preživljavaju. U, i dalje tranzicijskoj Srbiji, jedan tezgari svirajući obrade osamdesetih, a drugi razvozi nargile po klubovima. Oni su zapeli u istoj odjeći prošlog vremena, sa istim pogledima na život i istim raspoloženjima, koji će se naposlijetku razviti u onaj isti konačni cilj od prije 20 godina – ostvariti san i postati muzička zvijezda. Ipak, taj san više nema nikakvog smisla, kao ni zaplet u kojem Pop i Mare odlaze u Beč na godišnjicu mature koju je organizovao upravo Gojko (koji sada vlada dijasporom kao muzički producent), kako bi pronašli svoju staru kasetu i zaustavili ga u plagiranju njihove pjesme, koju je nova balkanska muzička zvijezda Mila Sila obradila u trep turbo folk hit.
Od ovakvog nasilno uspostavljenog zapleta, scenaristički nelogičnog i kreativno banalnog neće proizaći ništa dobro, već samo narativna struktura koja će jedino na papiru nalikovati na onu od prije 20 godina, a u kojoj će vladati koncept – sve može i ne mora ništa. Kakvu-takvu vezu sa novom sadašnjošću, autori će pokušati uspostaviti sa trojcem mladih hemičara studenata koji su se također zaputili u Beč, gdje ih očekuje takmičenje, iza kojeg se krije i opasna poslovna saradnja sa Gojkom. Također, kao i original i ovaj nastavak će s vremenom postati svojevrsni pješački road movie, ali ono što će predstavljati njegovu najveću promjenu jeste radikalna stilizacija svijeta i karikaturalizacija likova po uzoru na Srđana Dragojevića i njegovih Anđela, pa će se oni pretvoriti u neprirodne, vještačke i gotovo iritantne kopije, iz kojih se ni oni krajnje talentovani glumci poput Nikole Đurička, Dragana Marinkovića ili Seke Sablić, neće uspjeti izvući.
Sve ovo će naravno oduzeti Munjama onu gotovo dokumentarističku autentičnost originala, uhvaćenu amaterskom kamerom i opuštenim, usputnim, ali krajnje originalnim replikama i situacijama, pa i muzičkom podlogom sačinjenom od dvadesetak alternativnih grupa. Munje: Opet! jesu nastavak koji nastoji pokazati da se u Srbiji ništa nije promijenilo, da nove-stare generacije sve isto prolaze “opet“. Ovo jeste i istinski sezonski feel good film u kojem ponovo pobjeđuju prijateljstvo i ljubav, ali koji u svojoj brzopletosti, bizarnosti i banalizaciji, svjesno ili nesvjesno donosi zaključak o konačnom sjedinjenju šunda i alternative i konačnoj pobjedi besmisla. On na koncu i pokazuje da je vrijeme bezazlenih, ali istinitih junaka prošlo, te da su sada na sceni neki novi, holivudizirani i znatno opasniji kriminalci koje donosi “južni vetar“, jer kako pjesma grupe Meso kaže: “Sve što je bilo lepo danas biće ružno.”
Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a