Piše: Mirza Skenderagić

Debitantski film Sigurno mjesto reditelja i glavnog glumca Juraja Lerotića, apsolutni pobjednik prošlogodišnjeg Sarajevo Film Festivala, odnedavno možete naći u HBO videoteci, što na neki način predstavlja kraj festivalskog puta ovoga iznimnog ostvarenja, započetog još u Locarnu, a istovremeno donosi nastavak televizijskih premijera hrvatskih filmova na najvažnijim televizijskim streaming servisima. To se naravno moglo i očekivati, s obzirom da je riječ o filmu koji je obilježio proteklu godinu regionalne kinematografije, a koji je već zauzeo svoje mjesto na listi najvažnijih postratnih hrvatskih filmova.

Ono što se odmah na početku može izdvojiti kao vrijednost ovoga ostvarenja jeste vjerovatno najuvjerljivija, najistinitija i najiskrenija obrada teme samoubistva, koja u Lerotićevom filmskom pismu preminulom bratu, prestaje biti tema i postaje nastavak tragično prekinutog života, ili još važnije, jednog nedovršenog razgovora dvojice braće. Sigurno mjesto je kao nikada prije u regionalnoj kinematografiji “sigurno“ temeljeno na preživljenom iskustvu scenariste, reditelja i glavnog glumca, Juraja Lerotića, čiji je brat, snimatelj Jakov Lerotić, izvršio samoubistvo, u aprilu 2016. godine.

Dakle, ovdje se ne radi o pokušaju suočavanja sa potisnutim sjećanjem iz daleke prošlosti, već je riječ o filmu kao rediteljevom “sigurnom mjestu“ za nastavak života, o traganju i pronalasku idealnog prostora za izgovoriti prešućeno, pokušati neostvarivo, preživjeti nepreživljeno. Ovaj film jeste Lerotićev umjetnički početak, ali i njegov lični nastavak života, u kojem svome fikcionalno oživljenom bratu postavlja pitanja koja mu možda nije uspio postaviti za života, u kojem nastoji prepoznati tragove bratovog posrnuća, u kojem ga pokušava spasiti, ali i razumijeti, naposlijetku. A spasa nema, jer njegov brat je već izvršio samoubistvo, pa se reditelj odlučuje na privremeno autorsko varanje, i gledatelje i sebe, tako što u filmu uspije spasiti svoga brata koji je pokušao prerezati venu na vratu.

Ipak, već u prvom direktnom suočavanju sa filmskim bratom Damirom (Goran Marković), u bolničkoj sobi, nakon vraćenog zagrljaja za kojeg u životu nije bilo vremena, Lerotić napušta svoju ulogu brata Brune i preuzima onu stvarnog brata Juraja, što je označeno začudnim fantastičnim trenutkom promjene Damirove pidžame. “Šta je ovo?“, upita Damir Brunu, ili preciznije Jakov Juraja, pokazujući na svoju smiješnu pidžamu. “To smo ti za pogreb obukli?“, odgovara Juraj. “Zašto radiš ovo?“, nastavi Marković kao Jakov, a gledajući direktno u kameru. “Tužili smo bolnicu. Čini mi se da rade nekako preko volje. I nisam mijenjao imena doktorima. U filmu su ista kao i u stvarnom životu“, odgovori Juraj. Od ove tačke će film preuzeti jednu sasvim drugačiju dramatušku nit, u kojoj će se znati da je Damir već izvršio samoubistvo, i da je već mrtav, što će Juraj potvrditi u istoj sceni rekavši liku koji mijenja njegovog brata da mu je “drago što ga je išao vidjeti u mrtvačnicu“, ali će se uprkos tome i dalje činiti sve da se Damir spasi. Odnos filma i stvarnosti će biti intenzivan i iskren, koliko i onaj dvojice braće, sa do te mjere prebrisanom granicom između, da će Juraj u jednom trenutku morati provjeriti da li njegov filmski brat zaista diše.

Braći će se pridružiti i majka (Snježana Sinovčić Šiškov) preuzevši također autentičnu ulogu, i njih troje će oživjeti zapravo onaj životni period koji se trebao desiti da je brat zaista preživio, a koji podrazumijeva čovjekovu sveopštu nemoć u tragediji, borbu sa uništenim hrvatskim zdravstvenim i sigurnosnim sistemom, te doktorima i službenicima koji uopšte ne prepoznaju presudne trenutke razvoja jednog mentalnog oboljenja. Oni će u toj periodu zaista djelovati kao stvarna porodica, pred kojom je ostao samo jedan istinski cilj, kako pomoći svome bližnjem.

Nasuprot toplote koja nastaje iz njihovih odnosa, reditelj će suprostavljati bljedilo i sivilo slike, koristeći pretežito iste hladne boje i smještajući ih u mračne, nikada do kraja otkrivene prostorije, u kojima je svjetlost uvijek negdje iza likova, u daljini, i probija se tek u zrakama. Iako se ovdje može govoriti o stilskoj sličnosti ovoga filma sa ostvarenjima Novog rumunskog talasa, recimo sa naslovom Smrt gospodina Lazarescua, koja se krije pod crno-humornim oreolom kao sastavnim dijelom čak i tragdije, dramaturška začudnost u Sigurnom mjestu ipak će poslužiti kao dokaz autorske inovativnosti, a iz koje će opet proizilaziti slika u kojoj preovladava osjećaj tjeskobe i iščezavanja te otvara mogućnost i doslovnog nestajanja.    

“Oprosti, pokleka sam”, izgovori Damir ono što osoba koja je izvršila suicid nikada ne stigne saopštiti svojim bližnjima, a koje i tokom života predstavlja ono jedino “sigurno“ vrijedno u svijetu bez “sigurnog mjesta“.

Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a