Piše: Nino Romić

The Final Frontier i The Undiscovered Country, 1988-1991.

Star Trek V i VI su čudan par, stvoren u čudnim vremenima. Do 1988. stvari su se promijenile u Star Trek franšizi. Gene Roddenberry se vratio na male ekrane s novom serijom, The Next Generation, o kojoj je maštao zadnjih deset godina. Preko noći, po emitovanju uvodne epizode “Encounter at Farpoint” na malim ekranima, Paramountovim filmovima se predočila ozbiljna konkurencija. Njihovi filmovi više nisu bili jedini ulaz u Star Trek univerzum. Staroj postavi je bio potreban još jedan dobar film, kako bi učvrstili svoje naslijeđe. Imajući na umu da se prethodni film već dotakao starenja likova, Star Trek V: The Final Frontier je trebao biti naslov koji će ih poslati u zavrijeđenu i časnu penziju. William Shatner je konceptualni otac The Final Frontiera, osmislivši priču i zalagajući se za snimanje još jednog nastavka još za vrijeme rada na The Voyage Home. Shatner se pozvao na stari dogovor sa Paramountom kako bi preuzeo i režiranje, kako je izgledalo, zadnjeg filma sa postavom izvornih Zvjezdanih staza.

Bill je postavio sebi i ekipi okupljenoj oko sebe visok cilj – stvoriti konačni, krajnji Star Trek film, koji će imati filozofsku podlogu prvog naslova, akcione set-pieceove The Wrath of Khan te emocionalnu rezonancu trećeg naslova, The Search for Spock. Ukratko, htio je jednim skokom u warp brzinu zaokružiti sve što je potrebno za najbolji mogući Star Trek doživljaj na velikom platnu. Uzgred, treba biti napomenuto da se The Final Frontier danas smatra, naveliko, najgorim filmom u cijeloj franšizi. Otmica diplomata prekida zasluženi dopust posade Eneterprisea. Saybok (Laurance Luckinbill), vulkanski apostat koji je odbacio logiku i prigrlio emocije, otima federacijskog, romulanskog i klingonskog diplomatskog predstavnika na planeti Nimbus III – planeti galaktičkog mira, galaktičkom parnjaku Afganistana, ili neke od balkanskih provincija. Osedlavši konja – bukvalno, kako ispada – Kirk kreće u oslobađanje taoca. Sekvenca u kojoj je spašavanje prikazano je prva u nizu mlakih akcionih scena, istovremeno teških za praćenje te odveć presporih.

Vrlo brzo, slijed događaja otkriva da je otmica diplomata tek uvod u Saybokove naume. Diplomati su tek put do zvjezdanog broda, koji će prenijeti Sayboka i njegove sljedbenike opranih mozgova do planete u središtu galaksije gdje, po Sayboku, prebiva niko drugi do Bog. S ovim, The Final Frontier pokušava dotaći, doduše na mekši način, filozofski materijal iz The Motion Picturea. Pohvalan pokušaj, ali kompromis sa Shatnerovom početnoj idejom  i Roddenberryjevim tvrdim antiteizmom ne urađa dobrim plodom. Konceptu nedostaje neka naučna podloga, a zaokret je očigledan od trenutka kada se razlog iza potrage otkrije publici.

Star Trek V: The Final Frontier najbolje predstavlja bitku između visokog i niskog koncpeta u filmu među svim naslovima serijala, pa i tako najbolje oslikava nevolje onih koji su tokom godina željeli spojiti te dvije potencije – visoki koncept naučnofantastičnog filma, te narativ i kinematičnost koji odgovaraju širokom slojevima publike.

The Final Frontier upada u svaku rupu koju je The Wrath of Khan vješto preskočio. Star Trek II je prvo akcioni film, a naučna fanstastika služi tek kao sloj boje na već gotovom proizvodu. The Final Frontier pokušava pretvoriti ezoteričnu poruku u prvom filmu u doslovnu potragu za Bogom, te u tu potragu ubaciti Krika i ekipu na konjima u prepadu na neprijateljski logor.

Jedina svijetla točka The Final Frontiera jesu interakcije između likova. Shatner je zadržao politiku držanja porodice na okupu, pa su ostali članovi posade dobili dovoljno prostora za tumačenje svojih likova, ali i za organičan dijalog. Tu se nalazi i emocionalna srž filma – starenje i opraštanje od naših junaka. Trenutak u kojem Kirk objašnjava kako zna da će umrijeti sam je zaista dirljiv, i uvjerljiv. Film završava kako je i počeo – logorovanjem u Yosemite nacionalnom parku. Uz svjetlo logorske vatre, opraštamo se od Kirka, Bonesa i Spocka, i povjerovamo ih vijekovima...  Ili barem do 1991, kada će u kino dvorane doći još jedna posljednja pustolovina, Star Trek VI: The Undiscovered Country.

Razlog iza postojanja šestog unosa u serijalu je poprilično jednostavan – Shatnerov The Final Frontier je ostavio tako gorak okus na nepcima gledateljstva i kritike da bi mogao uništiti naume za budućnost Star Trek franšize. O filmovima s postavom Sljedeće generacije se već moglo razmišljati po obnovljenom zanimanju za tu seriju poslije druge i treće sezone, ali stara postava nije bila voljna tako lako predati štafetu novajlijama. Ovaj put, producenti će uvesti strožiju stegu po pitanju vođenja produkcije. Shatner je usrdno zamoljen da se vrati tamo gdje mu je mjesto (u glavnu ulogu i žižu kamere, te što dalje od režiserske stolice), a na njegovo mjesto je doveden prekaljeni veteran iz ranijih dana serijala. S najuspješnijim filmom po pitanju zarade i publike, The Wrath of Khan, iza sebe, Nicholas Meyer će režirati The Undiscovered Country i doraditi scenario. Meyer će ovaj put u Star Trek ruho zaodjenuti politički triler, s hladnoratovskim odnosom Federacije i Klingonaca u srcu radnje. Ratnički nastrojeni, ali ne i tehnički nadareni Klingonci će prekomjernim rudarenjem uništiti mjesec koji energijom snabdijeva Matični planet, što će dovesti do pada “Berlinskog zida” između dvije sile. Federacija će za svog veleposlanika izabrati nikoga drugog doli Jamesa Kirka u susretu sa kancelarom Klingonskog visokog vijeća, unatoč nesretnoj historiji između kapetana i Klingonaca.

Star Trek VI je u svim vidovima bolji film od svog neposrednog prethodnika. Bolje je napisan, režiran i predstavljen gledatelju. Radnja je zanimljiva, a zaplet i rasplet su intrigantni, za razliku od The Final Frontiera čiji je ishod radnje lako predvidljiv od početka drugog čina. Sitne mane filma su korištenje već zastarjelog CGI-a kao zamjena za praktične efekte i zaostalost u vezi s klingonskom kulturom, s kojom smo se kroz trajanje Sljedeće generacije imali dosta susreta.

Ipak, velika mana filma je odsustvo emocionalne povezanosti s likovima. Pored svih mana – a one su mnoge – Star Trek V: The Final Frontier je pogodio emocionalnu srž likova posade Enterprisea, a završetak koji smo već opisali bio je veoma zadovoljavajući iz kuta obožavatelja serije i filmova. Shatnerov lik, koliko i on sam kao glumac, najbolje opisuje udaljenost od emocionalne srži prošlog filma. Kapetan Kirk u ovom filmu je umoran, na rubu snage i volje, a ipak njemu i posadi se zadaje jedno posljednje sudbinsko poslanje – još jednom spasiti civilizaciju. Na kraju, nakon što zaista i spase dan, naši junaci dobivaju kratak monolog od strane Shatnera za nagradu. Usporedimo to s završetkom The Final Frontiera, gdje likove napuštamo sretne i zadovoljne, na pragu našeg svijeta i legende. S druge strane, s njima se u The Undiscovered Countryju opraštamo u izmorenom, iznurenom stanju što i nije veoma ugodno, ili prikladno.

Zaključak – Iz Neutralne zone

Igrom slučaja, svi loši Star Trek filmovi su oni s neparnim rednim brojem, odnosno I, III i V, dok se za parne uglavnom smatra da su bolja polovica serijala. Međutim, kada se zagrebe malo dublje ispod površine, lakše je spoznati da su baš neparni naslovi bili ambiciozniji od svojih parnih parnjaka. Njihovi tvorci su redom zagrizli prevelik griz, trudeći se u jednom naslovu pomiješati sve one različite elemente Star Trek formule i tako dobiti savršeni film. S druge strane, parni filmovi su uglavnom zaobuzdaniji i skloniiji kompromisu koji naginje konvencionalnom i široj publici pristupačnijem sadržaju. Dva Meyerova filma (II i VI) su u tehničkom, kinematičnom smislu zaista i najbolji, ali ne nužno i po pitanju duha. Gotovo je kontroverzno naglasiti činjenicu da je najomiljeniji nastavak u serijalu, The Wrath of Khan, ujedno i onaj s najmanje Star Trek “DNK-a” u sebi. Meyerov drugi film vještije koristi materijal iz Star Trek predanja, kako iz izvorne serije, tako i iz Sljedeće generacije. Ali, The Undiscovered Country nam ne dopušta da se zadnji put približimo likovima čije smo nedaće pratili tokom sveukupne minutaže prethodnih pet filmova.

Vodeći se tom logikom, “pravi” Star Trek film nije nužno i onaj najbolji. The Motion Picture posjeduje najčistiju provenijenciju, pošto dolazi iz moždanih vijuga Roddenberryja, tvorca i filozofskog stuba serije. Taj naslov je također i najbliži tvrdoj naučnoj fanstastici od svih ostalih filmova, ali je istovremeno i najudaljeniji od ugodnog gledanja za najveći dio gledatelja.

Ako zanemarimo postojanje prvog filma (držeći se teorije da je The Wrath of Khan meki reboot franšize) onda je najveća mana Nimoyevog drugog filma, The Voyage Home, uglavnom uklonjena. Na neki način Star Trek IV je Nimoyev pokušaj da ispravi greške prvog filma, ali ne i da sasvim odbaci njegovu genetiku. The Voyage Home “štima” na nekoliko razina – posjeduje solidan naučnofantastični koncept, odnosno putovanje kroz vrijeme, koji istovremeno služi i kao podloga za duhovitost kojom film obiluje, ali i isti koncept također služi i za prenošenje poruka o našem društvu. Budući da je film sniman “unutar porodice”, pod Nimoyevom palicom, likovima posade je podarena veća pažnja, tako da su izvedbe živahnije nego u Meyerovim filmovima.

Preporuke ustvari idu k mini-trilogiji Khan-Search for Spock-Voyage Home, zbog prirodnog razvoja odiseje u koju se likovi upuštaju. Tri navedena naslova su ogranski povezana i zajedno ostavljaju utisak dugog putovanja, koje je vrijednije od samog cilja. Dalja preporuka ide za Undiscovered Country, zbog zategnute, tempirane radnje i Šekspirovih citata.

Zatim, na samom koncu, uslovna preporuka ide i za daleko najslabiji naslov – The Final Frontier. Zašto? Pa, svakako ne radi radnje ili Shatnerove režije, već zbog završne scene s logorovanjem u Stjenjacima. Iako se nalazi na kraju slabog filma – a koji gledamo mimo reda –  teško je zamisliti bolji način da se oprostimo od Kirka, Spocka i McCoya od opisane scene.