Piše: Nisad Selimović

Postoje ljudi koji film shvataju kao nešto više od puke zabave, kao vrstu umjetnosti za kojom morate tragati i mučiti se da bi ushićeno hvalili neki dragulj skriven u mračnim kutovima lokalne videoteke (nekada!), ili u još težem slučaju - zbog koje ste osuđeni čekati filmski festival kako bi u nekom sporednom programu uživali devet dana. Ali, to su prihvatljive cijene za dobre filmove. Jedan takav se pojavio, usudiću se reći davne 2003. godine, na Sundance Film Festivalu (a gdje drugo) i odmah po prvom prikazivanju oduševio je publiku i kritiku. Ime mu je Čuvar stanice reditelja debitanta i inače glumca, Thomasa McCarthyja. Upravo na pomenutom festivalu je pobrao prve (za scenario, najbolju glumicu i nagradu publike), od više od 20 nagrada koje su mu dodijeljene na festivalima širom svijeta. Mali film, ali velikog kapaciteta.

Čuvar stanice; režija: Thomas McCarthy; uloge: Peter Dinklage, Bobby Canavale, Patricia Clarkson; 2003.

IMDb rejting: 7.7/10

Rotten Toamteos rejting: 95%

U vrlo sporom, inertnom ritmu, odvija se priča Toma McCarthyja, o usamljenosti i težnjama ljudi da imaju nekoga, čak i kada ne znaju da to žele. U fokusu vrlo jednostavne premise je Fin (Peter Dinklage), mali čovjek (osoba nižeg rasta ili osoba sa ahonodroplazmijom, op.a.), koji radi u maloj prodavaonici vozova igračaka i opreme za taj vid zabave. Zajedno sa svojim jedinim prijateljem, njegova dnevna rutina je vrlo jednostavna, nekima čak i dosadna, ali on je zadovoljan. Na njegovom licu se teško može primijetiti da duboko u sebi nosi traume ljudskih pogleda, osuđivanja i zezancije na račun svoga stanja. Kada mu najbolji prijatelj i kolega naglo premine od srčanog udara, on biva suočen sa činjenicom da se radnja mora zatvoriti, ali i da mu je prijatelj u oporuci ostavio stari i oronuli objekat željezničke stanice, u zabiti New Jerseya. Kao fanatični ljubitelj vozova i svega što je vezano za željeznicu, Fin ne oklijeva previše i u nekoliko kadrova se preseli u svoj novi dom. Fin ne razgovara sa ljudima više od neophodnog, i oličenje je introvertnosti. Upravo iz tih razloga će mu upoznavanje sa utjelovljenjem ekstrovertnosti, Joeom (Bobby Canavale – sjetićete ga se iz mnoštva TV serijala, prvenstveno Will i Grace), vlasnikom fast fooda koji je stalno parkiran ispred njegove nove kuće, pasti vrlo teško. Ali ni tada Fin ne mijenja svoj izraz lica, taj prećutni pogled koji skriva jedno toplo biće željno normalnog društva.

I kod McCarthyjevog prvijenca dokazuje se jedno od osnovnih filmskih pravila, ako ne i životnih – jednostavnije je bolje. Ako znate šta radite. McCarthy ima ogromno iskustvo u radu na televiziji, i kao glumac je znao koje i kakve glumce odabrati za svoj film, ideju koja mu je vjerovatno dugo tinjala u glavi. Prosto perfektno, orkestrirao je kompletnom glumačkom ekipom u ujednačenom ritmu i taktu, u tolikoj mjeri, da se ne osjećate kao da gledate film, no život pored sebe. U svoj svojoj šutnji i letargičnosti, Peter Dinklage u ulozi Fina govori više nego što bi pomislili da je moguće, za čovjeka koji ne otvara svoja usta sem kada jede ili pije. A nasuprot njega, opet imate osobu koja ne zatvara usta ni kada spava, ali koji je isto tako pun života kao i Fin, samo što to Joe drugačije ispoljava. Između njih se našla i Olivia (Patricia Clarkson), žena koja vodi vlastitu unutarnju bitku zbog gubitka sina, i koja je neki katalizator između njih dvojice. Jedna od najboljih i najslikovitijih scena u filmu, koja tako mnogo govori o preklapanju njihovih različitih karaktera je kada je posjeti bivši muž, a dočekaju ga njih dvojica u potkošuljama u njenoj kući. Briljantno.

Možda čak i najbolje od svega u McCarthyjevom filmu je neambicioznost i tolika osobenost, da skoro i ne prati osnovna filmska pravila. Likovi u Čuvaru stanice se mijenjaju tek toliko da opet, i nakon svega, pokažu kako je ovo film iz života, gdje se radikalne promjene dešavaju u dekadama, a ne u 90 minuta. Ni nalik svemu onome što gledate u kino dvoranama tokom godine, Čuvar stanice je nešto najbolje što vam umjetnost zvana film može pružiti, minimalizam u svom najboljem ruhu.