Piše: Selma Delić

“...kad su zavladali oni šta su pali s kruške

Božji ljudi su blagoslovili puške

Ovce slali u smrt za svoga Boga jedinoga

Za ludilo svoga ideologa

I kad zavlada mržnja razum nije lijek

I ludilo uvik promijeni tijek povijesti

Ispiše novu, krvavu stranu

U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu...” - Nostalgična, TBF

Sarajevo, nekoć jedan od najljepših evropskih gradova, nije nikad moglo da sluti da će se pretvoriti u jednu ogromnu ruševinu, prekrivenu prahom i pepelom, i leševima nevinih – nastradalih zbog “ljubomore” onih koji nisu podnosili bratstvo i jedinstvo koje je ovaj grad i činilo tako posebnim. Kažu kako je sasvim prirodna želja da se uništi ono što se nikada ne može imati, tačnije ono što se kao takvo ne može “iskoristiti” i samim tim kontrolisati. Upravo zbog toga ona “treća” strana i okrene brata protiv brata; “zatruje” ludilom one koji su do jučer bili prijatelji u školi, a sada drže jedan drugog na nišanu. I tako to ludilo dovede čovjeka - vojnika – do neprepoznatljivosti.

TV film Strijelac, u režiji Muhameda Mehmedovića (Trinaestogodišnjaci, Vatrogasac, Poslije bitke), nastao prema scenariju Mirsada Hukovića (Nepitani, Borac, Dani Ismeta K.), upravo i govori o tom ludilu, u kojem se najednom pojavljuje tračak ljudskosti; onaj mali “ostatak” još nespaljenog bratstva i jedinstva koji je poput neke neočekivane iskre zasjajio u ruševinama jednog (ne)pokorenog grada.

Na početku filma, glavni junak (Senad Bašić) zadnje dane slobode, prije odlaska u rat, provodi sa svojom djevojkom Azrom (Vanja Semić), ubjeđujući je da pređe kod njega – u njegov stan koji je smješten u “sigurnijem” dijelu grada. Ona odustaje od te zamisli i ostaje sa svojima na Grbavici. Vrlo brzo započinje i opsada grada i “glavni junak” postaje strijelac. Tačnije, sam sebi će nadjenuti nadimak “Strijelac”, kada s njim stupi u kontakt vojnik “sa druge strane”, koja ratuje sa onom kojoj “Strijelac” pripada. Taj vojnik, Igor (Mirsad Tuka), čiji nadimak je “Ananas”, će tražiti uslugu – povratnu informaciju o svojoj djevojci Miri (Nikolina Vrankić Veljović). Međutim, prije toga ga Igor moli da pomogne i njegovom ratnom drugu “Valteru” (Dragan Marinković) koji također traži sličnu uslugu kao i Igor. “Strijelac” sve to prihvata i sklapa dogovor, znajući da ga lako mogu isti prevariti, te mu ne uzvratiti sa protuuslugom – saznati da li je živa Azra, ljubav njegovog života.

Ovaj film nas vraća u taj ružni period koji je stavio mnogo toga na test: od prijateljstava, ljubavnih i porodičnih veza, do povećane sumnjičavosti u bilo koga i u bilo šta što bi moglo zračiti pozitivnom energijom. Film je snimljen 1998. godine, kada je grad još pronalazio snagu da ustane iz ruševina i “mraka”. Uzimajući u obzir tadašnje uslove u kojima je Strijelac nastao, moramo reći da je snimljen na “na nivou”, uzimajući i u obzir svaki segment ovog filma, odnosno uključujući čitavu filmsku ekipu.

O izboru glumaca, kao i o njihovoj glumi, teško da se može pronaći ikakva zamjerka. Smatramo da bi poželjno bilo naglasiti činjenicu da su u ovom filmu, pored školovanih glumaca poput Bašića, Marinkovića, Tuke i Jasne Diklić, igrali i oni koji nisu diplomirani glumci, ali su uradili zaista sjajan posao, kao što su bile Vanja Semić i Nikolina Vrankić Veljović, sada već poznata TV lica. Zašto ne dati priliku i onima koji imaju afiniteta za isto, a posebno kada imaju potencijala da se pokažu i u glumačkom zanatu?

Iako se ovdje radi o TV filmu, koji nije imao tako visok budžet kao što su imali mnogi poslijeratni filmovi, kao što su Savršeni krug (1997), Mliječni put (2000), Ničija zemlja (2001) i Gori vatra (2003), Strijelac je dokazao da takve stvari i ne igraju presudnu ulogu o kvaliteti jednog produkta koji pripada sferi sedme umjetnosti, a posebno kada imate tim filmskih entuzijasta koji znaju kako snimiti dobar film i samim tim se bave filmom radi umjetnosti, kao i oni koji znaju prepoznati dobru priču i kvalitet dobrog scenarija.

Važno je napomenuti da je ovaj film, koji je nastao u produkciji RTV BiH, osvojio nagradu Grand Prix Golden Chest Plovdiv 1998 u Bugarskoj, te bio nominovan za nagrade Prix Italia i Prix Europa.

Film je i prepoznat kao takav, tj. nagrađen, upravo zbog odličnog prikaza jednog besmisla koje svaki rat i predstavlja, ali i prikaza zaslijepljenosti onih koji brane “svoju stranu”, a iste su do jučer činile jednu neraskidivu cjelinu, kao i toga da je zaista u ratu istina prva žrtva. Stoga da ne biste bili mnogo sumnjičavi u ovaj naš “sud” o filmu Strijelac, preporučujemo da ga obavezno pogledate i sami donesete vlastiti zaključak.

“Nema zastave dovoljno velike da pokrije sramotu ubijanja nedužnih ljudi.” – Howard Zinn