Piše: Sead Vegara

Zaista je sramota da na projekciji jednog tako kvalitetnog filma kakav je Everybody Wants Some!! (zgodnog li prevoda Te lude 80-e) gledatelje možete pobrojati na prste jedne ruke. Barem je takav slučaj bio na prvoj projekciji početkom sedmice. A po svoj prilici, iako se iskreno nadam da griješim, film neće doživjeti drugu sedmicu prikazivanja u kinu. Kako god da bude, zlatnim slovima u analima (američke) kinematografije ostaće upisano ime reditelja Richarda Linklatera koji se nakon svog magnum opusa, filma Boyhood (Odrastanje) snimanog 12 godina, pozabavio periodom osamdesetih godina prošlog stoljeća posmatranog iz perspektive nekolicine američkih fakultetlija koji igraju bejzbol.

Everybody Wants Some!!; režija: Richard Linklater; uloge: Blake Jenner, Tyler Hoechin, Wyatt Russell, Ryan Guzman, Zoey Dutch, Will Brittain, Glen Powell; 2016.

IMDb rejting: 8.0/10

Rotten Tomatoes rejting: 87%

Vidi se iz Linklatervog scenarističkog i rediteljskog rukopisa tolika posvećenost detaljima da je jednostavno zapanjujuće sa koliko je nostalgije prikazan taj period. Ali ne one nostalgije u stilu „jao kako je to slatko prikazano, baš je divno bilo tih godina“, već upravo one nostalgije zbog koje poželite da iz vašeg sjedišta u kinu „uskočite“ u film i osjetite svu tu silnu enregiju. Kao prva i najuočljivija stvar jeste pažljivo i, naravno, prikladno odabran soundtrack („My Sharona“ – The  Knack, „Heart Of Glass“ – Blondie, „Everybody Wants Some!!“ – Van Halen; da, film se zove po njihovoj pjesmi), onda kostimi i sami produkcioni dizajn, do scenarija koji je napisan sa znalačkim osjećajem za ritam, i svemu tome dodavši još ležerne performanse svakog od glumaca.

Film Everybody Wants Some!! je najvljivan kao neka vrsta duhovnog nastavka Linklaterovog Dazed and Confused (Munjeni i zbunjeni, 1993) radnjom smještenim u sedamdesete u srednju školu na posljednji dan nastave. I dok se Linklater tu bavi srednjoškolcima i njihovim problemima uklapanja u sredinu kakva je američka, a i za sve ostale vjerovatno, srednja škola, u novom filmu radnja je smještena u tri dana pred početak predavanja na kampusu i djelimično prvi dan nastave u osamdesetim.

Jake (Blake Jenner) je brucoš koji dolazi u kuću gdje će sa ostatkom bejzbol tima boraviti tokom fakultetskih dana. Na prvu loptu upoznavanje sa cimerima ne izgleda prosperitetno, ali po popriličnom fijasku slijedi iznenađujući oporavak. Jake, nakon što upozna svakog od cimera ponaosob, biva pozvan da prisustvuje standardnom okupljanju u lokalnom pubu gdje uz pivo i priču polako dobija uvid ko su sve i kakvi su njegovi cimeri.

Finnegan (Wyatt Russell) je tip koji od običnog „Dobar dan“ napravi priču, Jay (Juston Street) je brbljivi neurotičar zbog kojeg će ekipa biti primorana da (kasnije u priči) napusti izvjesni objekat i napravi totalni zaokret u svom muzičkom ukusu, McReynolds (Tyler Hoechlin) ne voli da gubi ni u čemu, pa čak i stolnom tenisu, Beuter (Will Brittain), koji se i ne zove tako, im svima služi za šprdačinu... Svakako, to su samo četiri pobrojana cimera od njih nekoliko još, ali iskreno, svo silno nabrajanje neće vam biti ni od kakve pomoći jer sve te likove trebate da doživite gledajući film, dok ovakvo oživljavanje pisanom riječju na papiru uz sav trud i umijeće nije isto. Linklater je vješto ispisao scenarij i iako vam se na trenutke učini da likovi uopšte ne rade ništa drugo osim što pričaju i vode rasprave o katkad trivijalnim, i opet, značajnim temama, režirajući je uspio da stvori prelijep portret poodmaklih vremena itekako zabavan i duhovit.