Piše: Mirza Skenderagić

Da priča u filmu još uvijek može osvojiti gledatelja, pokazuju filmovi Martina McDonaghe, britansko-irskog dramatičara, scenariste i reditelja, koji je uprkos neskrivenom koketiranju sa Oscarom, uspio zadržati originalnost svoga autorskog stila, a koji dokazuje da scenarij još uvijek predstavlja temelj kuće filmske umjetnosti. Njegov najnoviji film Duhovi otoka (The Banshees of Inisherin) na najbolji način pokazuje kako funkcioniše autorski scenarij, te šta sve proizilazi iz njegove jednostavnosti, stabilnosti i uvjerljivosti. Nakon uspješnog izleta na američko tlo, sa naslovom Tri plakata izvan grada, koji je osvojio sedam nominacija za Oscara, McDonagh je odlučio i prvi put zakoračiti na irsko tlo u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, kada je bjesnio građanski rat na izvor svog umjetničkog postojanja, gdje počiva njegov vizuelni identitet, ali i ideja o irskom čovjeku, irskom mentalitetu i ono najvažnije, irskom humoru, u kojima se može prepoznati svako ljudsko biće na svijetu koje se susrelo sa nevoljom zvanom život.

Duhovi otoka; režija: Martin McDonagh; uloge: Colin Farrell, Brendan Gleeson, Kerry Condon, Barry Keoghan; 2022.

IMDb rejting: 7.8/10

Rotten Tomaotes rejting: 96%

Šta učiniti kada se vaš najbolji prijatelj ne pojavi na redovnom pivu u lokalnom pabu ili kafani i to bez ikakve obavijesti o mogućem kašnjenju. Prvo što biste mogli uraditi jeste da nazovete svoga prijatelja ili da, ako živite u maloj seoskoj sredini sa tek nekoliko kuća, odete do njega i direktno ga pitate da li je sve u redu? Upravo je to i učinio smušeni, ali dobrodušni farmer Pádraic Súilleabháin (Colin Farrell), nakon što se njegov najbolji prijatelj, umjetnik muzičar Colm (Brendan Gleeson) nije pojavio u pabu u redovno vrijeme. Ipak, odgovor koji će od njega dobiti, ne samo da nije očekivan ili uobičajen, već je do te mjere čudan da graniči sa realnošću, a svojom preciznošću, zapravo, u jednoj rečenici oslikava misteriju ljudske duše, a istovremeno predstavlja srž McDonaghine scenarističke originalnosti.

Jer, kada Colm Pádraicu saopšti da se više ne želi družiti sa njim, i to bez ikakvog razloga te da će svaki put kada mu se on obrati, odsjeći sebi jedan prst na ruci kojom svira violinu, nastupa život u svom najradikalnijem, ali i najtačnijem obliku. Jedan iznenadni hir istovremeno određuje McDonaghin dramaturški svijet, tako neobičan, životan, tako neočekivan, a nužan, tako duhovit, ali tužan. Kao i u svome dramskom debiju, drami “Čovjek jastuk“, McDonagh i sada ispoljava jednu odlučnu slobodu u radikalnosti, cinizam u ljudskosti, humor u tragediji, poetičnost u svakodnevnici. I upravo spojevi nespojivog u jednoj naizgled običnoj životnoj priči, određuju McDonaghin scenarij kao najvažniji element za stvaranje umjetničkog djela, kao što Colmova posljednja kompozicija “Duhovi Inišerina“ dolazi iz njegovog vlastitog suočavanja sa životom, ili preciznije sa napuštanjem aktivnog učešća u životu.

Ovakav scenarij, sa likovima čija unutrašnjost izvire kroz pore dijaloga, odmjerenog, a slobodnog, detaljnog, a neuhvatljivog, stilizovanog, a tačnog, otvara prostor za glumu, McDonaghino najvažnije rediteljsko stilsko sredstvo, na kojem Farrell i Gleeson plešu svoju karijernu partnersku igru, ponovo spajajući nespojivo, mir i ludilo, smijeh i patnju, dobro i zlo. S vremenom, film Duhovi otoka se od opuštene crno-humorne drame pretvara u filozofski hororni komad apsurda, u kojem smrt vreba život, a tragedija komediju. Ljudski mrak očaja i ludila, osvaja svjetlost hladnog mora i jarko zelenih krajolika irske obale, da bi na njegovom najmračnijem vrhuncu, život ponovo preuzeo čovjeka pod svoje i vratio ga na početak svoga kruga. Ratni pucnjevi u daljini su umanjili, dva prijatelja ponovo razgovaraju, smrt će još malo morati pričekati.

Duhovi otoka jeste film o prijateljstvu, o čovjeku koji ne može i ne zna živjeti sam, čak i ako žudi o samoći, o jednoj kompoziciji punoj boli, o ostanku i odlasku, o ljubavi, tako bliskoj, a opet tako dalekoj, o jednoj niskoj magaraci koja ne može biti napolju, ako je njen vlasnik tužan. Život je pun zla i cinizma, ali i ljubavi i istine, i jedan čovjekov lični hir vrlo lagano može pomutiti to varljivo, ledeno, duboko more.

Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a