Piše: Mirza Skenderagić
Nakon godina traganja za pravom pričom koja bi filmski svijet još barem jednom podsjetila na njegov autorski stil zbog kojeg je svojevremeno prozvan britanskim Tarantinom, sa nasiljem kao ritualnim činom pop kulture u izmišljenom filmskom svijetu, reditelj Guy Ritchie je priliku za spas svoje karijere pronašao na televiziji. Naime, nakon kultnih ostvarenja Lopovi, ubice i dvije nabijene puške, te Snatch u kojima je prezentovao svoju poetiku iznošenja narativa koje podsjeća na čitanje proznog djela sa obilježenim pasusima, u izrazito odmjerenom ritmu i brzom tempu, u kojem se nevidljivi narator zaustavlja, vraća unazad, juri naprijed, okreće stranice, na razne načine pomjera kameru unutar postavljene kompozicije, boji ih muzikom, čini ih još apsurdnijim, duhovitijim, nasilnijim, nego što bi to bile u rukama nekog drugog reditelja, uslijedilo je mlak ili nedorečen kreativni period iz kojeg Ritchie nije izašao sve do danas.
Bilo je tu uspješnih filmova koji su pronašli svoju publiku, kao što su recimo naslov RocknRolla ili dva dijela o Sherlocku Holmesu u kojima se donekle odmakao od kopiranja samog sebe, ali je ostao dojam da se Ritchie uporno ponavlja ili da nastoji nasilno provući svoj stil kroz predloške kojima to nisu prirodne forme. Serija The Gentlemen koja je u martu osvanula na Netflixu, barem je privremeno zaustavila Ritchijevu patnju, a donosi osam jednosatnih epizoda nastalih kao spin-off istoimenog, također, vrlo brzo skrajnutog filma iz 2019.
Seriju otvara naracija Edwarda Eddieja Hornimana (Theo James), mlađeg, mudrijeg i sposobnijeg sina vojvode od Halsteada, koji se od britanskog vojnika koji služi u UN-u odmah u prvih nekoliko scena pretvori u tzv. pozitivnog kriminalca, odnosno onoga koji se upušta u zločin kako bi spasio svoga brata, znatno naivnijeg i beznadežnog Freddyja (Daniel Ings), višestrukog ovisnika na rubu propasti. A sve ovo nakon smrti oca koji, na opšte iznenađenje, titulu vojvode kao i posao, te imanje, ostavlja upravo Eddieju. Već tada, Ritchie predstavlja svoj stil, znatno svježiji i primjereniji, te započinje usložnjavati narativ brzim izmjenama dešavanja, ciničnim dijalogom u kojem se isprepliću ulični i knjiški stil, zatim uvođenje originalnih, neobičnih likova koji kao i kod Tarantina, postoje samo u svijetu fikcije, te stvara jedan budalast, zabavan i naravno brutalan svijet, u kojem se savršeno nadopunjuju gangstersko i u ovome slučaju gospodsko, kraljevsko, vojvodsko.
Na ovaj način, Ritchie zapravo razotkriva visoku klasu, otvarajaći vrata u podrumima velikih dvoraca, u kojima se ne čuvaju nikakvi historijski spisi, nasljeđe zemlje, niti kolekcija najboljih vina u državi, već koji služe za najveće skrivene fabrike za proizvodnju kanabisa. Tu negdje, uvodi se i glavni ženski lik, smrtno ozbiljnu, ali neodoljivo zavodljivu Susie Glass (Kaya Scodelario), koja uspiješno vodi porodični biznis masovne proizvodnje i prodaje marihuane, te koja ubrzo postaje Eddiejev glavni saveznik i partner u novonastalim naizgled nerješivim i smrtno opasnim okolnostima.
Ritchie naravno ponovo poseže sa temama i motivima koje je koristio tokom cijele karijere, a to su putevi droge, nelegalni boks mečevi, klađenje, dugovi, fanatizam, pljačka, novac i, naravno, glumac Vinnie Jones kojem je sada pripala uloga mirnog i staloženog porodičnog upravitelja imanja, a koji je po pravilu uvijek igrao najluđe i najnasilnije likove u fikcionalnom britanskom krimi miljeu. Sve ovo je presvučeno stilizovanom fikcijom, sa posebnim akcentom na kostime koji u mnogome utiču na filmizaciju izgrađenog svijeta koji ima onoliko veze sa stvarnim koliko brutalni ubica Evanđelist John ima sa Isusovim učenjem, dok nemilosrdno davi i guši svoje protivnike.
Sa serijom će sve biti savršeno u redu kroz prve tri epizode, od kojih je dvije režirao kreator Ritchie, a u kojima će se se plesati pileći ples, krasti automobili, ubijati iz sačmarice, daviti kablom od slušalica, frcati krv po slici Thomasa Gainsborougha, u kojem će luđanjika sa sabljom sjeći glave, u kojem će tijela nestajati kao da su od papira, i sve to će djelovati smisleno, uvezano, i urnebesno zabavno. Iako će serija nekako preživjeti do osme epizode, za razliku od većine likova, a iznevjerivši jedno očekivanje publike koje se tiče ljubavnih veza i seksa, jer Ritchie nikada nije ni bio autor koji pretjerano eksploatiše taj segment pulp stvaralaštva, već od četvrte epizode će osjetiti određeni kreativni pad. A također i neuspjelo kopiranje jednog autorskog stila ostalih reditelja, pa će serijal s vremenom postati naporan i dosadan u svojoj potrebi da konstantno usložnjava već dovoljno kompleksan i lud televizijski svijet.
Zato se još jednom pokazalo neophodnim da kreator istovremeno ostane i kao reditelj cjelokupnog serijala, što bi u ovome slučaju zaisigurno rezultiralo jednom od najoriginalnijih TV serijala u protekloj deceniji, koja bi direktno podsjetila na remek-djelo Snatch. Ovako, ovaj serijal je svakako preporučljivi onima koji nisu fanovi lika i djela Guya Ritchija, a iako je popularna replika “nema više gospode“, on ipak jasno, direktno i urnebesno pokazuje da u određenim izmišljenim sredinama itekako ima, ali da taj pojam danas ima jedno sasvim drugo značenje i ima veze sa krvlju na skupoj rijetkoj umjetničkoj slici u dnevnom boravku kraljevskog dvorca.
Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a
