Piše: Sead Vegara
„Istinski velike pjesme su pjesme o našim romantičnim osjećajima. Ne zbog toga što tekstopisci imaju nešto za dodati na tu temu. To je samo romansa sa svojim dubinama, prevratima i veličinama. Istinski blues. I takve pjesme djeluju poput prirodne metafore za samu muziku. Drugim riječima, ljubavne pjesme su poput sasvim novog muzičkog instrumenta, što ih čini daleko jasnijim i čišćim od ostalih pjesama. Najbolje pjesme su jedinstveno lijepe, a ljepota je rijetkost, pogotovo u današnjoj pop muzici. Ljudi slušaju muziku od koje krvare uši i koja odvodi njihove duše u ništavilo.“, riječi su britanskog spisatelja Nicka Hornbyja zapisane u knjizi „31 pjesma“, autora koji je možda najpoznatiji po romanu „High Fidelity“ kojeg je u pokretne slike znalački pretočio još jedan Britanac, Stephen Frears, snimajući djelo sa kojim je uspješno premostio vječitu provaliju između kreativnog pisanja i komercijalne ekranizacije.
Sjedinje Američke Države protiv Billie Holiday; režija: Lee Daniels; uloge: Andra Day, Trevante Rhodes, Garrett Hedlund; 2021.
IMDb rejitng: 6.3/10
Rotten Tomatoes rejting: 56%
Da li je tu istu provaliju premostio i afroamerički reditelj Lee Daniels sa ekranizacijom romana Johanna Harrija „Chasing the Scream“, koji govori o usponima i padovima u životu najveće (jazz) pjevačice ikad, Billie Holiday (Andra Day), saznat ćete ako se upustite u gledanje filma The United States vs. Billie Holiday. To nije tipični biografski film kakvi se obično snimaju, mada nije baš ni po čemu tako i spektakularan, ali će ostati upamćen po požrtvovanosti glavne glumice Andre Day, koja je na samo sebi svojstven način „ušla pod kožu“ sjajne pjevačice, te se saživjela sa ulogom i još k tome sama pjevala pjesme pokušavajući i ogromnim dijelom uspijevajući da zvuči kao Billie Holiday.
Koliko god još jedna odlična jazz pjevačica Ella Fitzgerald, savremenica Billie Holiday, imala vokal kojim jednostavno kristalno jasno, poput mlijeka, pjeva stihove, toliko je vokal Billie Holiday upravo takav da se da okarakterisati kao med(eno) pjevanje. U biti, pokušati objasniti kako zvuči Billie, bilo bi jednako opisivanju ukusa sladoleda od čokolade nekome ko ga nikad nije ni probao. Da bi postala dobra performerka, a vjerovatno je jedina na svijetu tako nešto i postigla, Billie je morala žrtvovati svu svoju sopstvenu liriku, koju opet glumica Andre vješto, upečatljivo i uvjerljivo kanališe u većini scena, ostavljajući malo tome publici na zamišljanje.
Sve borbe koje je „pod moranje“ trebala da izvojue, sa prefriganim menadžerima, nasilnim muže(vi)m(a), ovisnosti o narkoticima, i to pod stalnom prismotrom agenata FBI-ja, koji će joj podmetati heroin, pokušavati da joj zabrane da pjeva pjesmu „Strange Fruit“, pjesmu o linčovanju Afroamerikanaca, Billie je i uspjela da pobjedi. U potpunosti, Danielsov film leži na plećima izvrsne Andre Day, koja je nepravedno „zakinuta“ za Oscara za najboju žensku ulogu na ovogodišnjoj ceremoniji dodjele zlatnih kipića. S druge strane, Andrea izgleda i čini tako lako, što uopšte nije, skidajući Billieine manerizme dok pjeva ljubavne pjesme unoseći se toliko u performans da je jednostavno slatko-bolno gledati je kako „ostavlja dušu“ na pozornici.
Sada, zauvijek trebamo biti zahvalni Billie Holiday što je svojom muzikom, bar kada je autor ovog teksta u pitanju, stvorila neku vrstu ovisnosti i želje za slušanjem ponovo i iznova. Naposljetku, to je bezopasna potreba, lako zadovoljena, i istinu da kažem, malo je takvih na svijetu. A što se tiče filma The United States vs. Billie Holiday, njega trebate pogledati samo zbog glavne glumice, glamurozne Andre Day.
