Piše: Mirza Skenderagić
Naziv zombi dolazi od riječi “Nzambi“ koja u jeziku naroda Bakongo iz Angole znači “duh mrtve osobe“. Zombi je stvorenje iz vuduu religije i predstavlja ljudsko truplo koje je vraćeno u život putem magije. U savremenoj filmskoj kinematografiji značenje zombija je dosta jednostavnije i označava žive mrtvace koji su zaraženi određenim virusom i koji se hrane mesom živih ljudi. Također, zombiji su gotovo uvijek povezani sa krajem svijeta kakvog poznajemo, pa su film i televizija morali pronaći zamjenu za apsolutno uništenje zemlje i kreirati prostor za borbu i akciju, a poželjno je da Smak svijeta na TV-u bude i urnebesno zabavan. I tako je nastala “zombi apokalipsa“.
Najpoznatiji primjer ovoga spoja, jeste TV serija Živi mrtvaci (The Walking Dead) koju je prema istoimenom stripu osmislio filmski autor Frank Darabont, poznat po klasicima Iskupljenje u Shawshanku, Zelena milja i Magla. Prva i najkvalitetnija epizoda, čiju režiju potpisuje upravo Darabont, prati šerifovog zamjenika Ricka Grimesa (Andrew Lincoln), koji se budi nakon kome te pronalazi svijet u kojem dominiraju mrtvaci, te kreće u potragu za svojom porodicom i ostalim preživjelima. U prve dvije sezone dosta dobro funkcioniše spoj drame i horora, što je inače i jedna od najvažnijih karakteristika svih Darabontovih filmova. Ipak, kako se s vremenom Darabont sve više udaljavao od direktnog učešća u produkciji, Živi mrtvaci su postepeno gubili na svojoj kvaliteti, često se spuštajući na nivo loših tinejdžerskih serija. Od mrtvaca koju su ispočetka neodoljivo podsjećali na zombije iz horor filmova Georgea A. Romera, s vremenom su ostali samo iritantni zvukovi koji se gase sa bjesomučnim probijanjem lobanje, a živi likovi su postajali sve plošniji, više nalikujući mrtvacima koje ubijaju.
Tu je i savršeno pokošena trava u postapokaliptičnom periodu, domaće svinje koje se pojave niotkuda, a zapleti su po pravilu nastajali kada neko od junaka, pravilno podšišane kose, uradi neku glupost. Već u četvrtoj sezoni se mogao nagovijestiti početak kraja, jer se jednostavno sve počelo podrazumijevati i manje se posvećivalo pažnje detaljima, koji su prijeko potrebni u ovakvim žanrovima – koju hranu jedu, kakav je osjećaj kada se ponovo čuje zvuk otvaranja Coca Cole koju mi u sadašnjosti i dalje konzumiramo svakodnevno. Dakle, sve ono što smo već mogli proživjeti u nekom ratu, prirodnoj katastrofi, bolesti... Upravo je to i osnovni smisao postapokaliptičnog žanra, da nas uništenjem podsjeti na svijet koji podrazumijevamo, makar i uz pomoć zombija.
Nakon 12 godina, 11 sezona i 177 epizoda, serijal je konačno dočekao svoj kraj koji je odlagan i produživan nekoliko puta, a u međuvremenu se pojavilo i nekoliko spin-off ostvarenja. Tako je okončana ova duga televizijska agonija, i za fanove, i za ekipu, ali je na neki način završena i jedna epoha televizije, koja će kao nikada jasnije potvrditi da je davno prošlo vrijeme cjeloživotnih serijala, i da je pet do šest sezona definitivna kreativna mjera. Iako se u posljednoj sezoni očekivalo postepeno svođenje narativa i zaključivanje ideje, serijal je završen u istom stanju, istih konačnih bitaka i istih konačnih spašavanja, istih iskupljenja i istih oproštaja. Iako se očekivalo da će posljednja epizoda barem otkriti da li je Rick uspio preživjeti, način na koji je to sprovedeno predstavlja posljednji ubod nožem u glavu živog mrtvaca, na kojem više ništa smisleno nije ostalo. Mi smo oni koji žive, posljednja je replika serijala koju izgovaraju svi glavni, mrtvi i živi junaci, pa i na koncu i Rickova kćerka, i barem se na trenutak vrati zaboravljeni osjećaj na jedan televizijski svijet koji smo istinski voljeli.
Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a
