Piše: Sead Vegara

Kako to obično biva sa romantičnim komedijama kakva je upravo About Time (Vrijeme za ljubav) nekako vam se uvuku pod kožu i imate neodoljivu želju da ih, pod uslovom da ste nepopravljivi romantik poput potpisnika ovih redova, gledate ponovo i iznova svako malo kada osjetite da vam treba potpora i izlaz iz tmurne svakodnevnice. Opet, kako sam još davno napisao da se romatične komedije/drame (u narodu priznat termin za takve filmove je limunada) snimaju upravo radi usamljenih srdaca koja nemaju (a mogu i imati) partnera i koji će utjehu naći u tih nekoliko časova provedenih pred kino platnom, ekranom televizora/kompjuterskog monitora, nadajući se da će i njih sunce obasjati jednom, da će ih Dragi Bog počastiti jednom takvom osobom zbog koje vrijediti ustajati svako jutro i suočavati se sa brigama svijeta, zbog koje život jednostavno ima smisla.

Vrijeme za ljubav; reditelj: Richard Curtis; uloge: Domhnall Gleeson, Rachel McAdams, Bill Nighy; 2013.

IMDb rejting: 7.8/10

Rotten Tomatoes rejting: 70%

Za glavnog protagonistu filma About Time, mladog Tima, kojeg je sa takvom profinjenom izgubljenošću u početku, i kasnije, kako vrijeme protiče, sa sve većim samopouzdanjem odglumio Domhnall Gleeson, nakon saznanja koje mu je na njegov 21. rođendan predočio otac (na savršen način portretiran od strane britanskog glumačkog barda Billa Nighya) da muškarci u njihovoj familiji mogu putovati kroz vrijeme sve postaje podređeno ljubavi i pronalasku one jedne i jedine. Detalj koji, u ovom slučaju izraz „zapinje za oko“ se čini pomalo tupo i glupo, jeste način na koji su uprizoreni mnogi od pokušaja i uspjeha Tima u osvajanju djeve negovog srca, ali i svakako predstavlja ono što ovaj film može (i čini) limunadom za sva vremena. Isprva će Timu izgledati kao nemoguća misija, pokušaji koji su ostali samo pokušaji i ništa više (a možda samo uvertira i „vjetar u krila“ za iduće pothvate), ali kada upozna Amerikanku Mary (čedna i prelijepa Rachel McAdams) stvari će se polako početi dovoditi u red.

Taj repeticijski narativ koji je tako dobro, čak šta više – savršeno, prikazan u klasiku komedije kao žanra i filmu za sva vremena, Groundhog Day (Beskrajni dan), je iskorišten i ovdje da bi uprizorio upravo te, sprva komične, a u nastavku više nego duhovite monente. Da, iz repeticije dolazi promjena (i savršenstvo), a toliko puta koliko je to učinio Bill Murray u Beskrajnom danu i Gleeson u About Time je nešto od čega treba učiti i primjenjivati u životu. Murrayjev lik Philla kojeg pratimo u samoponavljajućem danu gdje on isprva situaciju koristi kao najveći hedonista da bi, do kraja filma, od svevelikog egoiste prerastao u najpoželjnijeg ljudskog stvora. Kao svaki Britanac, Tim ima i bližu familiju koja je u filmu na prelijep način okarakterisana i dočarana, i od kojih svako ima posebnu ulogu u Timovom životu. Baš zbog te familije, a i nekih drugih osoba Tim će „igrati i za raju“ i time na sebe navući bijes sudbine.

Sam koncept putovanja kroz vrijeme je poprilično (možda bi se preteškom učinila riječ) komplikovan, ali svakako teško objašnjiv i stoga se nemojte previše brinuti za detalje koji vam u filmu i ne budu domišljato izvedeni. Kako god posmatrali, nemoguće je ne uočiti ono na što je ciljao reditelj Richard Curtis (čovjek odgovoran za scenarije takvih limunada koje su bile i ostale izdanci žanra: Four Weddings and a Funural, Notting Hill, Bridget Jones' Diary, ali i režiju takve Božićne čestitke kakva je Love Actually), a to je činjenica da treba voljeti i uživati u svakom bogomdanom danu i truditi se pronalaziti radosti u najmanjim stvarima bez trunke žaljenja za prošlim i davnim stvarima. Jednostavno živjeti.