Razgovarao: Sead Vegara

Film Ekskurzija bh. rediteljice Une Gunjak svjetsku će premijeru imati na Locarno Film Festivalu kao film otvaranja takmičarskog programa Cineasti Del Presente za najbolje debitanske filmove iz cijelog svijeta, 4. augusta. Una Gunjak rođena je i odrasla u Sarajevu. Studirala je u Italiji i Velikoj Britaniji, gdje je magistrirala montažu na Nacionalnoj filmskoj i TV školi u Londonu. Radi kao montažerka, scenaristica i rediteljica.

Njen kratki film Kokoška snimljen 2014. premijerno je prikazan u programu “Sedmica kritike“ filmskog festivala u Cannesu, osvojio je Europsku filmsku nagradu za najbolji kratki film 2014. i prikazan u međunarodnom tamičenju Sundance Film Festivala. Prikazan je na 270 drugih festivala širom svijeta, te je osvojio više od 70 nagrada. Una Gunjak govori o procesu rada na novom filmu, saradnji sa mladim glumcima i svojoj karijeri.

Vaš debitantski dugometražni igrani film “Ekskurzija“ premijerno će biti prikazan na Locarno Film Festivalu u Takmičarskom programu. Kakva je bila Vaša reakcija na novosti?

Uzbuđenje i ogromna radost naravno. I olakšanje. Prije svega da nismo samo ja i moji kreativni saradnici zadovoljni onim što smo uspjeli da stvorimo, već da film može da živi sam za sebe, da dodiruje ljude i da ostavlja trag. A potom ima tu i jedan drugi kamen sa srca koji je meni pao: proces finansiranja i rada na filmu je dug, lično uvijek osjećam odgovornost prema saradnicima da opravdam njihovo povjerenje. Da je sve to u što ih uvjeravam čitavo vrijeme bilo vrijedno, i se da sav rad i trud koji sam od njih zahtijevala isplatio. Recimo ovako ja slavim njihov talenat i naš zajednički rad.

Koliko možete reći o radnji filma, a da ne pokvarite gledanje budućim gledateljima?

Malo nažalost, žao mi je.

“Ekskurzija“ tematizira odnose tinjedžera. Kakva iskustva nosite sa seta fillma, te kako je bilo raditi sa svim tim mladim ljudima i glumcima?

Set je bio divan upravo radi svih tih mladih ljudi. Njihova eneregija nas je sve hranila i davala neki divlji adrenalin za izdržljivost. Oni su dragi, divni i željni da budu kreativni, da učestvuju, da znače za film i za priču. Uspjeli su igrati rame uz rame uz naše velike glumce, uspjeli su izgraditi međusobne odnose kao likovi – ja sam strašno ponosna na njih.

Za mene, najveći izazov rada sa mladim ljudima njihove dobi jeste da su oni tada baš bili u fazi kada su postajali samosvjesni, sebe, svog izgleda, svoje uloge u društvu, među vršnjacima, i ponekad im je bilo veoma teško da se opuste. Pritom oni su generacija koja je rođena sa digitalnom fotografijom, oni poziraju od malih nogu, oni uvijek znaju iz kojeg ugla najbolje izgledaju, kako da se namjeste. Meni je to malo žao, jer su divni onakvi kakvi jesu. Tako da smo uvijek prvo morali da se malo glupiramo skupa, da se opustimo, kako bi prestali da se gledaju i da se slušaju već da samo… bitišu. I onda je to išlo lako.

Pored režije također potpisujete i scenarij. Koliko se razlikuje početni scenarij do onoga što se vidi na gotovom filmu?

Poprilično malo; namjere scena, kako narativne, tako ove emotivne su ostale potpuno iste, ali dijalog i mizanscena su se naravno mijenjali. Ja dolazim iz montaže, a pritom volim da glumcima dam slobodu da sami nađu svoj dijalog ako im moje riječi ne leže i da volim da se malo igram sa improvizacijom, tako da sam veoma otvorena za metamorfoze. Film je na kraju krajeva jedna živa materija, jedna divlja metamorfoza tokom čitavog procesa.

Ono što mene još uvijek fascinira je činjenica da odluke pred sam kraj procesa postaju sve sitnije i detaljnije, ali se čini da su sve kardinalnije i da potpuno mogu promjeniti dojam i osjećaje koji film ostavlja. To mi je još uvijek nekako magično.

Apsurd je da krenemo praviti film, koji bi recimo voljeli da vidimo u kinima, ali pred kraj procesa ne vidimo prst pred okom, a kamoli da objektivno možemo reći kakav je to film.

Koji su daljnji planovi sa filmom “Ekskurzija“, tj. kakav će biti njegov dalji festivalski život?

Ja se nadam da ce imati dug i zdrav festivalski život, ali sigurno je prerano da se o tome govori.

Vaš prvi kratki igrani film “Kokoška“ iz 2014. osvojio je Europsku filmsku nagradu za najbolji kratki film, te mnoštvo drugih nagrada. Kada se osvrnete na taj period svog života kako Vam sve to danas djeluje i izgleda; koja su Vaša sjećanja?

Veoma, veoma lijepa naravno, ali i čudno otuđena moram priznati. Pomalo mi se čini kao da se nekom drugom sve to desilo. Film prestanete raditi kad se prvi put prikaže publici i onda to postane nešto što je odvojeno od vas u neku ruku, jer nema više odluka koje vi možete donijeti, a da mogu promijeniti njegov život i prijem. Tako da film počinje putovati sam i pripadati publici, a vi idete i radite novi. I to je valjda normalno.

Stvaranje “Kokoške” je bilo veoma važno za mene, to je bila jedna jaka emocionalna katarza, a to što je bio u konačnici uspješan je samo divna nagrada. Proces mora biti važniji od razultata, naravno ako je i rezultat zadovoljavajući onda je to samo motivacija i ohrabrenje da se nastavi dalje.

Šta dalje možemo očekivati od Une Gunjak; imate li spreman neki drugi novi projekat?

Moj drugi autorski film je u razvoju, a trenutno se spremam režirati dio prve sezone serije “Komar” Timura Makarevića.

 

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans