Piše: Sead Vegara
Stephen Frears je britanski sineasta koji je zadužio britansku i holivudsku kinematografiju ostvarenjima My Beautiful Laundrette (Moja lijepa praonica) po scenariju Hanifa Kureshija, Dangerous Liaisons (Opasne veze) i slobodno možemo reći jednim od najboljih transfera književnog djela na celulodinu traku – filma High Fidelity (Dućan snova). Da ne bude zabune, i Opasne veze vuku porijeklo iz pisane riječi, tačnije istoimenog epistolarnog romana Choderlosa de Laclosa, samo što je High Fidelity novijeg datuma i uživa neprikosnoveni status kod ljubitelja djela spisatelja Nicka Hornbyja, te ljubitelja lijepe pisane riječi. Snimio je Frears još pregršt filmova, kvalitetnih (The Grifters, Florence Foster Jenkins, Philomena), simapatičnih (Accidental Hero, Tamara Drewe), osrednjih (Mary Reilly, Dirty Pretty Things), loših (Lay the Favorite, The Program), ali jedno je sigurno: Frears je darovit filmaš koji zna baratati scenarijem pretočivši ga počesto u iznimno lijepe poktretne slike, te svakako izvući ono najbolje od glumaca.
Viktorija i Abdul; režija: Stephen Frears; uloge: Judi Dench, Ali Fazal, Eddie Izzard, Olivia Williams, Michael Gambon; 2017.
IMDb rejting: 6.8/10
Rotten Tomatoes rejting: 64%
U svom posljednjem filmu Victoria and Abdul Frears se po drugi put pozabavio britanskom aristokracijom. Prvi put je to bilo veoma uspješno sa filmom The Queen (Kraljica) koji je Helen Mirren donio Oscara za performans kraljice Elizabethe II, dok u drugom pokušaju reditelj tretira najdugovječnijeg monarha u historiji, kraljicu Viktoriju (Judi Dench) i njeno prijateljstvo sa indijskim slugom Abdulom (Ali Fazal). U filmu postoji fa-moz-na scena u kojoj Dench kao kraljica Viktorija drsko, autoritativno i isto na tako prefinjen način iznosi tvrdnju o svojoj vladavini i postignućima, a gdje jednostavno ne možete da se ne nasmijete. Radnjom smješten u praskozorje 20. stoljeća, film Victoria and Abdul otvara se sa telopom „Bazirano na istinitim događajima... uglavnom“, i mnogo štošta se da naslutiti tu kao namaštano u glavi scenariste Leea Halla (Billy Elliot). Jer i istini najviše služimo izmišljajući. Onih sitnih, sočnih, slikovitih detalja koji su tu da bi upotpunili i uljepšali sliku, kako kraljice, tako i Abdula.
Judi Dench u ulozi kraljice Viktorije prikazuje svu moć svog glumačkog talenta iako u poznim godinama, te nevjerovatno uvjerljivo dočarava monarhinju kojoj je dvorskog života i ceremonija, primanja raznih svjetskih glavešina navrh glave. Povrh svega je nervira što nema nikakvog normalnog sagovronika jer je sa svih strana spopadaju posluga (Fanella Woolgar), savjetnici (Tim Piggot-Smith), doktor (Paul Higgins), premijer (Michael Gambon), sin (Eddie Izzard)... sve do trenutka kada se pojavi Indijac Abdul Karim kao sluga koji treba da preda protokolarni novčić – mohur kao znak indijske zahvalnosti.
Abdul uprkos naredbama da ne uspostavlja kontakt očima sa kraljicom to ipak učini. Kraljica to primijeti i naredi da Abdul zajedno sa još jednim Indijcem Mohammedom (Adeel Akhtar), sa kojim je došao da preda mohur, ostane i bude joj na usluzi. Od tada pa nadalje pratimo razvitak jednog neobičnog prijateljstva koje će prouzrokovati mnogo ljutnje i srdžbe na engleskom dvoru, prvenstveno podanika njenog visočanstva, ali sa kojim će se i kraljica i indijski sluga nositi sa dostojanstvom i nemalom količinom bezobrazluka, barem sa kraljičine strane. Jer kada ste neovisni vladar svašta vam može proći i to da se nikome ni ne objašnjavate.
Frears nije snimio najbolji film svoje karijere, niti najlošiji (daleko od toga), već jednostavno djelce koje najviše profitira iz Denchinog maestralnog performansa, a svakako tome dodajući i Alija Fazla koji je u lik Abdula unio toplinu i, ako ga možemo tako nazvati, indijski šarm potreban da iznese povjerenu mu ulogu sluge, kasnije i prijatelja, čije je prisustvo kraljici u zimi njenog života donijelo toliko lijepih trenutaka.
