Piše: Nisad Selimović

Mnogima od nas se u nekom trenutku života ogadi sve što nas okružuje i poželimo pobjeći daleko od svega, od ljudi, struje, modernih tehnologija, civilizacije. Zaželimo se iskonskog života u prirodi, gdje nas može nasekirati samo nedostatak osnovnih uslova za život, kao hrane ili vode. Ali, ogromna većina, skoro pa svi mi, nikad se nećemo odlučiti na tako radikalan korak, da mijenjamo urbano za ruralno. Momak imenom Christopher McCandless (u filmu ga glumi Emile Hirsch), jedan je od te nekolicine koja se odvažila krenuti nepredvidljivim putevima života u divljini. On je bio sin jedinac u imućnoj porodici, vrlo uspješan student sa perspektivnom budućnosti pred sobom. Ipak, po završetku studija, odlučio se na radikalan korak – prodao je sve što je imao, i krenuo put Aljaske, za njega idealne i netaknute životne sredine. Njegovi motivi bili su vrlo prizemni i jednostavni, želio je živjeti u prirodi i nije htio biti dio kapitalističke kulture i rob materijalnog života, iako je imao sve što se može poželjeti.

reditelj: Sean Penn; uloge: Emile Hirsch, Marcia Gay Harden, William Hurt; 2007.

IMDb rejting: 8.2/10

Rotten Tomatoes rejting: 82%

Sean Penn, glumac poznat po svojim živopisnim i raznolikim ulogama, ali i slavan po svojim političkim i životnim stavovima, odlučio se ekranizirati ovu istinitu priču, baš kao da se i sam našao u njoj. Njemu ovo nije prvi redateljski rad, okušao se iza kamere i ranije (Čuvar granice, Zakletva), i njegovi filmovi su uvijek po pravilu imali neku notu humanosti i sirove životnosti u sebi. Upravo kako živi i vlastiti život, istu energiju je uvijek inkorporirao i u svoje filmove, tako da su svi po pravilu vrlo čvrstih stavova ali i maksimalno jednostavni, baveći se realnim socijalnim problemima.

Ovdje, Penn se odlučio otići i korak dalje, te je film U divljinu snimio skoro pa u dokumentarističkom maniru, sa McCandlessovom sestrom kao naratorom i čestim monolozima glavnog glumca, predočenim kao citatima iz njegovog dnevnika. To funkcioniše više nego savršeno za film ovakvog karaktera, jer je bilo strašno teško predočiti o čemu je mladi buntovnik zaista razmišljao dok je proživljavao svoj san, ali u isto vrijeme i kako se osjećala njegova porodica dok su mogli samo razmišljati gdje je i kako živi. U klasičnoj linearnoj naraciji, reditelj prati McCandlessa od mature do samog kraja (teško je sačuvati kraj od čitatelja, jer je riječ o istinitoj priči, vrlo dosljednoj, op.a.), i na tom putu mijenja svoj pristup kako se mijenjaju i miješaju osjećaji unutar glavnog lika. Dok Christophera oduševljava mladi par iz Švedske koji kampuje u nepristupačnom kanjonu, i Pennova kamera je puna života i film poprima obrise pustolovne avanture. Ali, u časovima očaja, kada nade nema ni na kašičice, čitavo okruženje postaje vrlo mučno za gledati, mutno, drhtavo i sivo. Penn u tim trenucima postaje majstor zanata kojem originalno i ne pripada, dok gledatelje bez imalo prepreka uvlači u svaki kadar i tjera ih na proživljavanje svega zajedno sa glavnim likom.

U suštini, vrlo je teško odlučiti se šta je fascinantnije u ovom filmu: kruta originalnost i istinitost same priče, ili Pennov pristup realizaciji iste. Na trenutke se zaista osjećate čudno, jer želite poistovjetiti se sa protagonistom, ali to nije svima lako učiniti. Njegovi postupci prema samom sebi su radikalni, i tjera se do limita, upravo kao i nijemi promatrač ispred TV-a za vrijeme nekih scena u filmu. Pitanje da li nastaviti gledanje ili ne, sigurno će se pojaviti kod onih koji vole da ih filmovi zabavljaju. Tačka. Na njihovo žaljenje, ali sa velikim zadovoljstvom valja ustvrditi da U divljinu funkcioniše na mnogo više nivoa i preispituje ne samo svoga protagonistu na vrtuljku života, nego i publiku i njihovo shvatanje jedne želje, posvećenosti, strasti i odanosti jednostavnosti života. Jedno je sigurno – poslije ovog filma imaćete vrlo izbrušenije stavove po nekim životnim pitanjima, sa laganim čvorom u stomaku...