Piše: Sead Vegara

Ono što treba da znate kada su u pitanju videoteke „stare škole“, jeste da ne postoji druga mogućnost vođenja posla osim preko kartica (kao u bibliotekama). Radivši tako u videoteci preko vikenda ne baš tako davne 2009. godine (za blago čudo Božije uopšte nismo imali računar) sudbina je htjela da se našali sa dvojicom zaposlenika, kolegom Rusom i sa mnom. Tako je pri iznajmljivanju filma X-Men utvrđeno da je interni kod (po kojem film nalazite u polici) odljepljen. Rusa je izgledao zbunjen, a ja se sjetih da su svi originalni dvd-ovi (kakav je bio slučaj sa filmom X-Men) zapisani u mali adresar koji se čuvao na sigurnom mjestu. ''Ali nemamo X'', reče Rusa. Predložih mu da pogleda pod ''H'', misleći da se neko nije našalio. Ali ništa. ''Probaj pod I, kao iks men.'' Ništa. ''Pod E, kao eks men.'' Opet ništa. I nakon što sam izgubio svaku nadu da ćemo naći film, Rusa, znajući da je film upisan (jer ga je on upisivao), okrene stranicu pod ''D'' gdje piše ''Deset ljudi (X-Men)''. Nakon što je izgovorio te famozne riječi: ''Našao sam ga, Deset ljudi, u zagradi X-Men'', momak koji je čekao je počeo da se smije na sav glas, a ni ja nisam bio ništa tiši. Rusa je samo stajao i mijenjao boje k'o semafor.

X-Men: Dani buduće prošlosti; reditelj: Brian Singer; uloge: Hugh Jackman, Michael Fassbender, Jennifer Lawrence, James McCavoy; 2014.

IMDb rejting: 8.6/10

Rotten Toamtoes rejting: 91%

Zašto sam ispričao ovu priču? Iz razloga što je to vraški zabavna i smiješna priča, a već toliko zakomplikovani Marvelov kinematografsko-stripovski univerzum, bar kada je riječ o celuloidnim adaptacijama popularnih X-Mena, u najnovijem Days of Future Past je još više zakomplikovan. Ne da je to loša stvar, u stvari nužna da se isprave „krive Drine“ nastale usljed do sada urađenih sedam filmova. Putovanje kroz vrijeme. Više otrcan nego originalan koncept koji je ovdje poslužio, kada se zažmiri na jedno oko, dosta dobro. Reditelj Brian Singer, odgovoran za prva dva filma od kojih su oba tako dobro izvedena, se nije dao smesti ni u svom trećem pokušaju. Uradio je, sa armijom ljudi iza sebe, naravno, tako dobar posao da se jednostavno ne možete oteti utisku da je čovjek trebao režirati treći dio X-Mena umjesto što je otišao da radi (promašenog) Superman Returns.

Bilo kako bilo, Singer je na visini zadatka uspjevši „pomiriti“ svih sedam filmova i ispreplesti tako komplikovanu priču, djelo tri autora od kojih je jedan Britanac Matthew Vaughn upravo odgovoran za režiju svojevrsnog prequela X-Men: First Class, u kojoj budućnost za ljudsku rasu i mutante uopšte ne izgleda bajno. Mutante proganjaju i istrebljuju čudovišni roboti Sentineli i jedina šansa za profesora Xaviera (Patrick Stewart), Magenta (Ian McKellen), Logana a.k.a. Wolverinea (Hugh Jackman) i nekolicinu ostalih jeste da uz pomoć moći mutantice Kitty Pryde (Ellen Page) prebace Loganovu svijest iz budućnosti u prošlost da spriječi ubistvo Bolivara Traska (Peter Dinklage) koji je konstruisao prve Sentinele. Ubistvo koje je izvršila Mistique (Jennifer Lawrence) s ciljem osvete svojih kolega mutanata koji su izginuli pod torturama Traska. Logan mora pronaći mlađe verzije Xaviera (James McCavoy) i Magneta (Michael Fassbender) te ih ujediniti sa namjerom sprečavanja Mistique. Zadatak koji uopšte neće biti lagan.

Sam zaplet filma je posuđen iz serije stripova „The Uncanny X-Men“ autora Chrisa Claremonta i Johna Byrnea iz osamdeseth godina prošlog stoljeća. I kao mnogi do sada snimljeni Singerovi filmovi puno toga duguje rediteljevoj saradnji sa svestranim kompozitorm filmske muzike i montažerom Johnom Ottmanom koji je i ovdje učinio da priča teče u odmjerenom ritmu. Nevjerovatno je, ali svi dijelovi priče se uklapaju, mnoštvo karaktera od koji je svaki prikazan sa marljivošću i  pažnjom koju zaslužuju, fan-tas-ti-čno koreografiranih akcionih sekvenci, do produkcionog dizajna i specijalnih efekata koji su tu radi priče a ne demostracije mogućnosti tima zaduženog za CGI i specijalne vizuelne efekte. Scenarista Simon Kinberg se poigravao sa historijom, ali je ostao vjeran stripovskim korijenima izražavajući ih sa odmjerenošću i osjećajem za narativnu uvjerljivost.

Ipak, neko (svi?) će se možda i zapitati kako to da je profesor Xavier živ nakon što je raznesen u filmu iz 2006. X-Men: The Last Stand ili kako to da Wolverine posjeduje metalne kandže ako su mu iste amputirane na kraju prošlogodišnjeg The Wolverine? Odgovor? Koga uopšte briga. Film je toliko zabavan i za svo svoje socijalnopolitičko pametovanje i smišljeni podtekst nema potrebe da se opravdava takvim „sitnicama“. Kako god, riječ je o adaptaciji stripa, a struktura stripa od svih mogućih umjetničkih formi najprilagodljivija je „specifičnostima filmske poetike“ i prvenstveno je namijenjena zabavi, a kao takav X-Men: Days of Future Past predstavlja čisti pogodak.