Piše: Mirnes Alispahić
Konačno nam je i zvanično stiglo proljeće, pa ipak dolazi zima. Naravno, ne mislim na atmosferske promjene već na četvrtu sezonu HBO-ove serije Igra prijestolja i moto porodice Stark. Ukoliko neko ne zna o kojoj je seriji posrijedi (ako ima takvih), riječ je o televizijskoj adaptaciji međunarodno poznatog fantazijskog serijala Pjesma vatre i leda Georgea R.R. Martina. Same knjige su inspirisane Ratom ruža u srednjovjekovnoj Engleskoj, uz još pokoji dodatak. Ono što vam kao ljubitelj fantastike mogu reći o knjigama jeste da su zaista sjajne, barem prve tri. Nije da ostale ne valjaju, ali je bradati debeljko izgubio nit i vjerovatno se opio lovom koju je neočekivano zaradio, pa je počeo zabušavati s pisanjem, a i raspisao se nadugo i naširoko, ubacujući u svakoj novoj knjizi po nekoliko novih likova, a mnogi od njih nisu ni doživjeli kraj iste. Kako je krenulo, prije će HBO dovršiti njegov serijal, negoli ga on napisati, ali… c'est la vie.
Ova serija je doživjela neviđen uspjeh za jednu fantazijsku seriju i uspjela je pred male ekrane dovući i one koji nisu baš ljubitelji fantazije i geekovski nastrojeni. Pogledajte samo neke druge serije iz istog žanra: Xena, princeza ratnica (Xena: Warrior Princess, 1995.-2001.), Heraklova legendarna putovanja (Hercules: The Legendary Journeys, 1995.-1999.), Conan (Conan The Adventurer, 1997.-1998.), Gospodar zvijeri (Beastmaster, 1999.-2002.), Zemljomorje (Earthsea, 2004.), Legenda o Tragaču (Legend of the Seeker, 2008.-2009.), Merlin (2008.). Niti jedna od njih nije doživjela ovakav uspjeh niti je uspjela privući veći broj gledatelja. Naravno, jesu neke od njih dobile kultni status poput Xene, ali kada sve pogledate, saberete i oduzmete, vidjet ćete da su sve te serije rađene za mali krug ljudi, obožavatelja fantastike i to je to. Nećemo ni spominjati kvalitet produkcije, koji je u najboljem slučaju smiješan, a praćenje izvornog materijala (većina ih je bazirana na nekom literarnom predlošku) slobodno zaboravite.
Šta je to u ovoj seriji da je privuklo tolike gledatelje, koji je željno iščekuju svakog proljeća? Počnimo od toga da je većina serija koje sam naveo, budimo realni, u rangu dječijih emisija, bez nekog većeg nasilja, a o seksu da ne govorimo. Ovo bi se moglo najviše odnositi na Conana, čiji je literarni predložak krcat i nasiljem i seksom, dok njegova TV adaptacija jedva da ima ikakve sličnosti s predloškom, osim imena. Martinov ciklus Pjesme vatre i leda se i svrstava u fantastiku za odrasle, krcat nasiljem, prevratima, lažima, prevarama, seksom (u gotovo svakom postojećem obliku) te je odluka producenata da sve to vjerno prenesu na TV ekrane jedan od glavnih faktora uspješnosti serije, čime su privukli veliki broj gledatelja koji ne spadaju u ljubitelje fantastike. Čak je i ta fantastika u Martinovim djelima svedena na minimum, gdje osim izmišljenog kontinenta Westerosa i drugih mjesta, te zmajeva i još pokojeg elementa fantastike, jedva imate nešto što bi mnogi ljubitelji fantastike očekivali.
Osim što su postali uspješni zahvaljujući nasilju, seksu i prevratima, najveći dio zasluge za uspješnost serije ide dvojici kreatora Davidu Benioffu i D.B. Weissu, koji su odlučili ostati vjerni predlošku, mijenjajući ga tek u tolikoj mjeri da ga prilagode TV formi. Neki likovi su možda izbačeni, neki događaji prekrojeni, ali sama srž Martinovog djela je vjerno prenesena na naše TV ekrane. Njima dvojici i HBO-u svaka pohvala i za to što su odlučili slušati glasove obožavatelja književnog ciklusa Pjesma vatre i leda, te su s njima aktivno učestvovali, i učestvuju, u izboru glumaca, pa smo tako dobili Petera Dinklagea za Tyriona Lannistera i Seana Beana kao Eddarda Starka samo u prvoj sezoni.
Naravno, oni koji su čitali knjige već znaju sve događaje koji će se desiti u seriji, ali reakcije gledatelja koji nisu čitali knjige pa onda naiđu na događaje poput smaknuća Neda Starka u prvoj sezoni ili pak Crveno vjenčanje iz treće sezone su jednostavno neprocjenjive. Tek samo da vide šta ih čeka u sljedećim sezonama. Prosto im zavidim na tome. Uz sve ovo navedeno, sjajnu produkciju, fenomenalnu glumu i odlično pisanje, naprosto bi bilo nevjerovatno da serija nije uspjela ovako kako je uspjela i postala najgledanija HBO-ova serija svih vremena, tek su Sopranosi ispred nje prema popularnosti. Da se samo AMC ugledao na njih pa od Živih mrtvaca (The Walking Dead, 2010.) napravio ono što je trebalo da napravi, a ne sapunjaru smještenu u postapokaliptični svijet, koja uz to varira kvalitetom iz epizode u epizodu, gdje bi nam kraj sreći bio. Ali nažalost nije, pa smo dobili ono što smo dobili. Ah, c'est la vie, mon chers.
I za kraj, ukoliko niste gledali, počnite jer uskoro zima dolazi, a onda neka su nam stari bogovi, Sedmero, Potopljeni bog i R'hllor na pomoći. Valar morghulis.
