Piše: Marinela Domančić
Ovogodišnje, sedmo po redu izdanje Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans tematski je naslovljeno “Justice?“ (“Pravda?“). Da je posebna pažnja posvećena rak-rani čovječanstva, višedecenijskom stradanju palestinskog naroda, bit će jasno već na otvaranju Festivala, na projekciji jednog od najpotresnijih filmova o životu pod izraelskom okupacijom Tamo gdje masline plaču (Where Olive Trees Weep) bračnog i kreativnog para Benazzo. Benazzovi, porijeklom Rumunjka i Talijan, ali odavno sa kalifornijskom adresom, slobodoljubivi ljudi nemirnog, istraživačkog duha, bolnoj su se temi posvetili predano, profesionalno i empatično. Potrudili su se da sa različitih strana osvijetle borbu za pravdu, da prikažu koliko je surov najobičniji, svakodnevni život palestinskih izbjeglica sa svoje zemlje i da pri tome vrednuju kako autentičnost tako i ljudsko dostojanstvo.
Tamo gdje masline plaču; režija: Maurizio & Zaya Benazzo; 2024.
IMDb rejting: 9.1/10
Autentičnost je maksimalno ispoštovana kotištenjem velikog broja segmenata amaterskih video snimaka mobitelima i kamerama od kojih su mnoge napravili sudionici filma. Dostojanstvo aktera tretirano je sa najvećom pažnjom, stvaranjem sigurnog ozračja i povjerenja da potresna svjedočanstva neće biti ni na koji način zloupotrijebljena. Intervjui, zapravo, mnogo više ispovjedni monolozi, su ono na čemu narativ počiva i što priči daje čudesnu snagu najrječitijeg dokumenta. Gledatelj bi morao imati srce od kamena pa da mu u grlu ne zastane gorka knedla neugode, da niz obraze ne kliznu suze bola, razočarenja i nemoći i da se iz grla ne otme krik užasa od saznanja kakva su zla ljudska bića kadra učiniti jedna drugima. Sistematsko mrcvarenje zarobljenika, hotimično sakaćenje djece, lomljenje kako kostiju tako i uma zaslužuju da vrišti svemir, a ne samo gledatelji u mraku kino dvorane.
Redateljski par se u stvaranje ovog filma upustio na najnježniji mogući način. Prelijepim kadrovima predjela, portreta, prirodnih pojava i životinja, te suptilnom glazbom koja ih prati izgradili su poetični ram za prestrašnu sliku. Od citata palestinskog nacionalnog pjesnika Mahmouda Darwisha na početku filma („Da su stabla maslina poznavala ruke koje su ih posadile, njihovo ulje postalo bi suze“) pa do odjavne špice, čak i u dijelovima kada se želudac gledatelja okreće od mučnih opisa nezamislivih maltretiranja, nevidljive ruke Benazzovih štite, tješe i melemom premazuju rane onih čiji je jedini grijeh što žele normalan, dostojanstven život u svojoj postojbini.
Najizloženija je palestinska novinarka Ashira Darwish, mlada žena na čijim se iskustvima od djetinjstva do odrasle dobi bazira znatan dio filma. Koliko snage, pameti i ljepote u jednoj ženi koja odbija biti žrtvom i koja je cijeli svoj život stavila u službu borbe za istinu! Na drugoj strani, Dr. Gabor Maté, čija je obitelj iščeznula u holokaustu, pruža psihološku pomoć traumatiziranim Palestinkama koje su njegovi sunarodnici mučili u zatvorima. Pa izraleska novinarka Amira Hass, razborita, oštroumna i pravdoljubiva kćer roditelja koji su preživjeli holokaust, ili palestinska svjetloputa aktivistkinja Ahed Tamimi koja se drznula da ošamari izraleskog vojnika, i svi drugi imenovani i neimenovani akteri ovog filma dobili su topli zagrljaj podške i razumijevanja. Zasigurno se jednim filmom neće promijeniti okolnosti niti okončati okupacija. Ali film kaže - tu smo, vidimo i čujemo, i pomoći ćemo da i drugi čuju i vide.
