Piše: Benjamin Hasić

Poprilično je poznata činjenica da je proces snimanja filmova u isto vrijeme biznis i umjetnost. U bilo kojem trenutku u toku produkcije filma, jedan od ova dva aspekta može prevladati i postati dominantan. Slučajeve u kojima je umjetnički dio jači nazivamo 'visoka umjetnost' – umjetnost radi umjetnosti. Visoka umjetnost svoj materijal shvata ozbiljno, što ne znači da komedija ne može biti visoka umjetnost. Razlika se više odnosi na sami proces stvaranja filma i način na koji se pristupa tom procesu. Komedija 'visoke' umjetnosti će ozbiljno pristupiti temi i žanru, koristiće se vještinom i znanjem kako bi dosljedno ispričala priču i prenijela ideju. Niska umjetnost, koje se nekad naziva i 'pop umjetnost', je najčešće rezultat prevladavanja poslovnog aspekta nad umjetničkim. Niska umjetnost izvlači finansijsku time što se 'obraća' najnižem zajedničkom sadržitelju. Ukoliko je film 'niske' umjetnosti vješto urađen, on često svoju vještinu koristi kako bi sakrio plitkost koncepta i nedostatka ideje. Adaptacija je vješto napravljena polemika između 'visoke' i 'niske' umjetnosti. Film uspijeva u isto vrijeme biti i jedno i drugo, zahvaljujući scenariju braće Kaufman (scenarista Charlie Kaufman je sa ogromnom dozom postmodernističke ironije izmislio brata blizanca, te ga je potpisao kao koscenaristu).

Adaptacija; reditelj: Spike Jonze; uloge: Nicolas Cage, Meryl Streep; 2002.

IMDb rejting: 7.8/10

Rotten Tomatoes rejting: 91%

Kaufman je, u stvarnom životu, dobio zadatak da adaptira roman Kradljivac orhideja, koji sadrži ogromne paragrafe o orhidejama, bez ikakve naznake narativa i sa jako malo radnje. Knjiga predstavlja tipičan slučaj nesnimljivog romana. Suočen sa ogromnim zadatkom – napisati scenarij na osnovu romana koji se ne može snimiti– Kaufman nalazi inspiraciju i bira drugi pristup: ubacuje sebe u vlastiti scenarij, preobražavajući scenarij tako da on više nije adaptacija romana, već je priča o adaptiranju romana koji se ne može snimiti. Lik Charlie Kaufman ne želi ništa više nego ostati dosljedan ideji koju on ima o načinu na koji bi se roman autorice Susan Orlean mogao adaptirati na film. Međutim, kada pokušava pisati, pogrbljen i zgrčen za svojim improvizovanim stolom – stolicom sa električnim pisaćom mašinom – u prvom planu se nalazi prazni list papira pred njim, prizor koji okida napad panike. Scena je komična, ali je strah sa kojim se Charlie suočava u tom trenutku izuzetno i bolno poznat svakoj osobi koja se ikada suočila sa rokom.

“To begin,” Charlie izgovara u OFF-u, želeći da bude bilo gdje osim pred pisaćom mašinom. “To begin. How to start? I’m hungry. I should get coffee. Coffee would help me think. But I should write something first, then reward myself with coffee. Coffee and a muffin. Okay. So I need to establish the themes. Maybe banana-nut. That’s a good muffin.” Nakon ovoga slijedi rez na Susan Orlean (Meryl Streep) u njenom udobnom i skupocjenom njujorškom stanu. Ona sjedi za zgodnim stolom, police su ispunjene knjigama (za razliku od Charliejeve sobe, koja je ispražnjena i u kojoj se ne nalazi nijedna knjiga). Orlean izgleda kao da zaista uživa u procesu pisanja, nešto što Charlie ni u jednom trenutku ne čini. Za Kaufmana, pisanje scenarija o orhidejama znači suočavanje sa većim egzistencijalnim problemom. Ukoliko on planira nastaviti raditi kao scenarista u Hollywoodu, ukoliko želi opstati i ostati relevantan u filmskoj 'industriji' čiji je glavni podstrijek ekonomski, on mora pokazati zašto maštovito i dosjetljivo pisanje nije samo ogledalo ili 'prepisivanje' stvarnosti; on mora iskazati činjenicu da je pisac osoba koja je u stanju zadržati gledaoca u uzbudljivoj atmosferi događaja čije reference nisu fiksne.

Kaufman je suočen, ili se tako osjeća, sa zadatkom da formalno probudi svijest gledatelja o zbunjujućoj prirodi fikcije. Kako ne bi ostala puka akademska distinkcija, razlika i kontrast između maštovitog pisanja i reflektivnog novinarstva bi trebala imati neki život u samom filmu tj. u njegovoj radnji. Trebala bi biti dio narativa, preciznije, pokretati radnju: Kaufmanova preokupacija razlikom između stvaranja (poesis, čin davanja forme i oblika zamišljenoj stvarnosti) i imitacije (mimesis, čin reprodukcije ili nadražaja već postojeće stvarnosti) je ono što filmu daje uzbudljivi kvalitet.

“I wanted to present it simply,” Charlie govori Robertu McKeeju, nakon što počinje gubiti vjeru u vlastite kvalitete. “I wanted to show flowers as God’s miracles. I wanted to show that Orlean never saw the blooming ghost orchid. It was about disappointment.” McKee mu odgovara sa: “That’s not a movie“. “You gotta go back, put in the drama“. Prema McKeeju, drama se nalazi u emocionalnoj ili intelektualnoj promjeni koja vodi do velikog kraja. Charlie nekolikp puta postavlja pitanje: „Why can’t there be a movie simply about flowers?”, izjava koja u sebi sadržava osnovnu idejnu nit filma i koja predstavlja film kakav bi on volio napraviti, kakav niko nikada nije vidio.

U jednoj sceni Charlie govori svom odbojnom menadžeru Martyju (Ron Livingston): “I wanted to do something simple, I wanted to show people how amazing flowers are.” Na šta mu Marty skeptično odgovara “Are they amazing?”, što poprilično dosljedno predstavlja stav velike većine publike koja odlazi na projekcije mainstream filmova i koja ima averziju prema djelima koji se odmiču od tradicionalnih formi. “I don’t know,” je Charlieijeva odgovor na to pitanje. “I think they are.” Onda se, nakon što ga bezizlazna i nerješiva situacija pritisne, obraća sa: “I need you to get me out of this.”