Piše: Nisad Selimović

Drugi turski film u konkurenciji za nagrade Sarajevo Film Festivala, prikazan odmah nakon nedorečene Livade, donio je nešto opušteniji pristup režiji i iako se radi o crnom humoru, u filmu možemo uživati u komičnim epizodama. Riječ je o debitantskom djelu reditelja Mehmeta Cana Mertoglua Album, premijerno prikazanom u ovogodišnjoj selekciji Semaine de la Critique festivala u Cannesu. Mertoglu nije sa Azurne obale otišao sa glavnom nagradom u rukama no mu je uručena utješna, za vizionarski pristup filmovanju, ali je na festivalu u Jerusalemu pokupio prvu nagradu. Zanimljivo je da su jedni od producenata na filmu Danis Tanović i Čedomir Kolar. Utisak na publiku je očito bio vrlo čvrst i jasan – svaki auditorij voli životne filmove uz koje se može i nasmijati, bez obzira radilo se tu o kritičarima, drugim filmadžijama ili onima koji profesionalno nemaju veze sa sedmom umjetnošću. Album je u tom segmentu opravdao dobar glas koji ga je i doveo u Takmičarski program, jer sama premisa je smiješna za sebe, a uz jasnu i jednostavnu realizaciju Mertoglua i staromodne 35-milimetarske kadrove, sve dobija na toplini, te je Album zaista užitak gledati.

Albüm; režija: Mehmet Can Mertoğlu; uloge: Sebnem Bozoklu, Murat Kiliç, Rıza Akın, Mihriban Er, Ali Meriç, Müfit Kayacan; 2016.

A ta premisa zvuči ovako – mladi par, Bahar i Cuneyt ne mogu imati djecu te se odlučuju na usvajanje. Ali, turska javnost tradicionalno nije blagonaklona prema takvim opcijama, ili bolje reći, ljudi koji su iz ovog ili onog razloga neplodni su donekle obilježeni u društvu, pa čak i kad pomenuti par ne živi u ruralnom kraju, no u turističkom dragulju Antalyji. Njihov pohod po sirotištima ne urađa plodom: prvo im je ponuđena djevojčica, ali oni žele muško dijete. Kada ga nađu, previše liči na Sirijca i Kurda, pa se par odluči birati dalje, kao u supermarketu. U tim trenucima nije jasno kakva je pozadina njihove želje, možda impresionirati okolinu i izbjeći šikaniranje, ili su u pitanju privatni i plitki porivi?

Do kraja filma nećemo saznati zašto je to tako, ali uvidjećemo da je par munjen i više nego što bi očekivali. Cuneyt provodi dane i noći fotografišući lafo trudnu suprugu u svim mogućim pozama kako bi njihov sin imao dokaz da nije usvojen u vidu uspomena. Čak tjeraju i osoblje u bolnici na fotografisanje, a klasični cirkus ni tu ne prestaje, stvari će se dodatno iskomplikovati kada zbog bizarnog incidenta par sazna da policija zna da su usvojili dijete. U neku ruku radi se o nadrealnim, montipajtonovskim dešavanjima, ali kako ludo je društvo koje nas okružuje i koliko išču socijalno odobrenje vlastitih postupaka kroz elektronsko okruženje, Bahar i Cuneyt su haman i normalne osobe.