Piše: Segor Hadžagić

Savremena italijanska kinematografija, zasigurno nije jedna od najoriginalnijih i najpopularnijih u evropskoim i svjetskim razmjerama ali imena poput Paola Virzija, Marca Bellochia ili Pappi Corsciata pokazuju da njihovo vrijeme tek dolazi i da bi Italija u narednim godinama mogla otkriti neka od najzanimljivijih autorskih imena. Plavooki Ali dokumentariste Claudia Giovannesia obećava svojevrsni povratak neoralizma, doduše siroviji i brutalniji.

Plavooki Ali; reditelj: Claudio Giovannesi; uloge: Nader Sarhan, Stefano Rabatti, Brigitte Apruzzesi, Marian Valenti Adrian, Cesare Hosny Sarhan, Fatima Mouhaseb; 2012.

IMDb rejting: 6.8/10

Plavooki Ali bi mogao biti predvodnikom takvog trenda, iako su prognoze, ne samo nezahvalne, već i nepotrebne. To je  osvježavajući prvijenac mladog autora koji je dramu mladića, raspetog između svojih egipatskih korijena i italijanske kulture koju mora prihvatiti da bi bio „dio raje“, uspio obojiti egzistencijalističkom strepnjom uhavećenom kroz optiku „opakih ulica“ Rima i Ostije.

Šesnaestogodišnji Nader, koji pripada drugoj generaciji egipatskih emigranata, spreman je odreći se svog porijekla kako bi se osjećao dijelim žestoke, talijanske ulične scene. On zavodi talijanke, tuče se i drogira, upada u konstantne probleme i ne odustaje od svog puta, iako majka, koja insistira da poštuje svoju kulturu i religiju, prijeti da će ga se odreći. Nadera odlikuje tipično buntovno ponašanje. Sa roditeljima govori rimskim dijalektom, nosi plave kontakt leće kako bi italijanizirao svoj imidž, prijeti da će otići od kuće, ali kada se Naderov najbolji prijatelj Stefano zaljubi u njegovu sestru on se počinje ponašati kao ljubomorni arapin, hipokrita koji se nalazi u kontradikciji sa samim sobom.

 Već spomenuta izvrsna kamera i naturščici Giovennesija uzdižu  kao novu facu drugog talasa neorelaizma.