Piše: Nisad Selimović

„Četnik: Pogrdno ime za Srbe, koriste ga Hrvati, Bošnjaci i Albanci; Ustaša: Pogrdno ime za Hrvate, koriste ga Srbi, Bošnjaci i Albanci; Balija: Pogrdno ime za Bošnjake, koriste ga Srbi, Hrvati i Albanci; Šiptar: Pogrdno ime za Albance, koriste ga Srbi, Hrvati i Bošnjaci;

Peder: Pogrdno ime za homoseksualca, koriste ga – svi.“

Tako počinje Parada, novi film Srđana Dragojevića, srbijanskog filmskog hit-makera. Otprilike, u tom kratkom opisu, on je uspio sročiti više no u čitavom filmu, koji se bavi starim postulatima balkanskog društva i podneblja: vječitom mržnjom jednih prema drugima, i prema drugačijima. Tegobna tolerancija koju svi, kao zvanično, imaju u sebi, a u stvari su prisiljeni da je ispoljavaju samo kada moraju, također je jedan on lajtmotiva Parade. Mada, kako se čini, u Beogradu su ljudi malo manje opterećeni pretvaranjem da nekog vole i kad ga ne vole, pa tu mržnju bez većih problema ispoljavaju na javnim mjestima, skupovima i paradama sa zastavama duginih boja.

Parada; reditejj: Srđan Dragojević; uloge: Nikola Kojo, Goran Navojec, Miloš Samolov, 2011.

 IMDb rejting: 7.4/10

Dakle, problem je slijedeći: U glavnom gradu Srbije, treba da se održi „Pride“, javno okupljanje gdje će ljudi sa drugačijim seksualnim (a i svim drugim) pogledima na svijet, svima pokušati reći da oni postoje. Problem je što se to ogromnoj većini ostatka društva baš i ne sviđa, pa bi ovi htjeli da ih upute na „pravi put“, uz pomoć letvi, bejzbol palica i boksera. I obrijanih glava. Ništa čudno, sve već viđeno. Začkoljica je što nijedni ni drugi ne posustaju u svojim nakanama, što izaziva potrebu za osiguranjem skupa, ali korumpirana policija ne želi stavljati svoju glavu na panj radi „pedera“, kao ni pripadnici ratnog odreda specijalaca u penziji (ovi to više neće kao zbog časti). Šef tog odreda, Limun (Nikola Kojo), je tu u veoma komplikovanoj situaciji. Čovjek koji je prošao sva ratišta bivše Jugoslavije i kojem vise ratni trofeji na svakom zidu neukusno uređene meskičke hacijende, prisiljen je prihvatiti se nezahvalnog posla, jer drugačije u svoj život neće moći vratiti svoju djevojku (koja je digla nos i otišla). Pregršt „lepih sela“ je „izgorelo“ pred njegovim očima, a život mu komplikuje napirlitana fufica?

Da stvari budu još gore, njegov sin je pripadnik obrijanih huligana koji se lože na Skinheadse, i koji iz dna duše mrze „pedere“. Limun će morati vrlo brzo pronaći rješenje, a ono će doći u liku i djelu njegovih bivših neprijatelja – po jednog iz Hrvatske, Bosne i Kosova. U roze ofarbanom Miniju, on će krenuti na put, s jednim od „pedera“ organizatora, po ljude koji prije svega mrze jedni druge, a zajedno najviše mrze „pedere“, grupu koju će trebati odbraniti od izbrijanih tinejdžera u spitfajerkama. Jasan je poriv Dragojevića, koji stoji iza najuspješnijih srbijanskih filmova u posljednje dvije decenije (Mi nismo anđeli, Rane) da snimi i ovaj, koji će govoriti o nečemu što je tako popularno u čitavom okruženju: mrziti „pedere“. Dragojević, koji disecira srbijansko društvo i ismijava balkanski mentalitet u svim svojim djelima, vrlo svjesno se oprijedjelio za nešto što će se opet uhvatiti u koštac sa osnovnim problemom bivših Jugoslavena - činjenicom da su svi toliko drugačiji a opet toliko slični. Magični zatvoreni krug. I da, upravo te priče, koje direktno govore o nama samima imaju prođu u kinima, što je ono čemu Dragojević uvijek teži, kao klasični komercijalista među filmašima. Nešto kao balkanski Michael Bay, bez eksplozija.

Jasnije rečeno, Dragojević osjeća bilo svijeta kojem i sam pripada i odlično zna šta taj isti svijet želi od jednog filma. Brdo psovki, uličnog žargona, pokoje štocanje, uvrede na nacionalnom nivou i netrpeljivost prema drugima. Realno, svi njegovi filmovi su do sada bili isti. Jedan je prikazao babu koja se napušila trave (i već sam pomen te scene će izazvati smijeh kod njegove publike), drugi se bavio ratom, a u trećem se švaler borio za svoju dušu. Ima i četvrti, ali suvišno je više nabrajati, Dragojević dobro zna šta radi. A kako to radi, to je potpuno druga priča. Činjenica je, naime, da publika u regionu zaista voli beogradsku neposrednost u govoru i jednostavnost njihovog slenga. To može biti jedan od vrlo bitnih faktora u komercijalnom uspjehu jednog filma, ako se iskoristi na pravi način. Drugim riječima, ako vam film obiluje nečim što publika voli, onda ne morate mnogo brinuti o ostalim stvarima. Baš kao što to ni Dragojević ne radi. U Paradi, se isuviše mnogo vremena troši na razvijanje samog zapleta, nego na isti. Uvod filma kao da traje sat vremena, dok se oko stvarne srži ne vrti ni 15 minuta. Stiče se dojam da bi film mogao biti savršena epizoda neke TV serije, sa trajanjem od 45 minuta i izbacivanjem silnih ponavljajućih i monotonih dijaloga te dramaturških stranputica.

Limun, kojeg igra Nikola Kojo, je dobro zamišljen ali ne i razvijen lik. Uzmete tipičnog probisvijeta sa asfalta, ubacite tu koju tetovažu iz perioda '91. – '97., čišćenje hladnog oružja zatvorenih očiju, preveliku kuću i još veći džip, i eto vam savršenog lika. Teško? Ne baš. Tu se vraćamo na činjenicu da je Dragojević sjajan kino doktor i da odlično osjeća puls svojih vjernih gledalaca. To prolazi. Kojo kao pamtljiv karakterni glumac? Ne bih rekao. Ako ćemo voditi mak na konac, puno bolji i uvjerljiviji performans ostavlja Toni Mihajlovski u ulozi Azema, pa i Goran Navojec koji tumači Roka. Njih obojica niti preglumljuju niti izlaze iz gabarita svojih likova, potpuno uživljeni u svoje uloge. Limun s druge strane ima jedan pozamašni problem što ne zna koju bi stranu zauzeo, i ne da se mijenja jednom u filmu (što be trebalo biti kao pravilo, jel'), nego se mijenja iz minute u minut. Čas je ratni kriminalac bez skrupula, čas umilni papučar. Sada bi sve pedere svijeta podavio ko miševe, u drugom kadru se grli sa jednim od njih. To nije dramaturško mijenjanje lika, to je nesređen lik bez karaktera.

O stereotipima  koje Dragojević obilato koristi mogla bi se knjiga napisati. To u nekim slučajevima nije loša stvar, sama po sebi, ali on to radi na površan i plitak način, tako da čitav pokušaj izgleda jeftino. Amplifikacija nacionalnih osobenosti također ne doprinosi nekakvoj estetici Parade, ako ona uopšte i postoji. Zar su svi branitelji peksinave bradonje u prugastim majicama? Da li ljijani zaista hodaju u zelenim trenerkama sa mjesecom i zvijezdom oko vrata? Jeli stvarno svi bivši OVK generali švercuju drogu? Uz pomoć jastrebova? Zaista???

Možda Dragojević nije želio da „pederi“ budu jedini koji će biti prikazani kao žrtve ismijavanja u ovom našem zaostalom podneblju i možda je imao ljudsku nakanu da nam ukaže na probleme ostatka ugrožene populacije Balkana. Možda otud dolazi preuveličavanje karakternih crta svih učesnika filmske radnje. Jer, ako pogledato jasno i realno, sve manje ljudi smije reći da je branio državu od agresora nego da je „peder“. Više će vam se neko nasmijati u lice ako kažete da ste ostavili bubrege na Treskavici nego da ste.. Shvatićete poentu. Malo je apsurdan Dragojevićev film, baš koliko je apsurdno vjerovati da će oni koji imaju različita seksualna, emotivna, životna opredjeljenja ikada moći mirno hodati Beogradom, Splitom ili Sarajevom. Neće, jer to je mentalitet koji ne dopušta da budete drugačiji, ljubile se dvije djevojke u usta na ulici, ili vi pokušali obući zelene pantalone i prošetati tim istim gradom. Obje situacije će izazvati podsmijeh. Parada isto tako, iako uspijeva u osnovnoj nakani, privlačenju ljudi u kina, ne uspijeva donijeti ništa novo na planu te tolerancije koju Dragojević srčano priziva u posljednjim kadrovima filma. „Niste vi puno drugačiji od nas“, govori Limun jednom od „pedera“, organizatora Pride-a. U jednu ruku je u pravu, ali svi smo svjesni da je to ono što je najsmješnije u čitavom filmu. Transformacija Limuna, kao predstavnika balkanskog mentaliteta, u tolerantnu osobu jednako je nemoguća kao što je nemoguća i transformacija njegovog sina iz Skinheada u nekoga ko brani homoseksualce, u samo nekoliko sekundi filma.

Sve je to samo dobra manipulacija masama, a filmsko stvaralaštvo to ne bi smjelo biti. Filmovi mogu biti zabava, ako su temeljeni na dobrim pričama, i na likovima koji nas na nekom nivou zadivljuju. Tretiranje publike kao stada ovaca bez imalo mozga – to je manipulacija. Uostalom, bila je i do sada. Dok ima ovaca, zašto mijenjati recept.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje