Piše: Marko Njegić
Od njemačkog odgovora na Stranger Things serija Dark je prošla dalek put. Iako, usporedbe sa Stranger Things bile su isprve na mjestu i laskale kreatorskom duetu Baran bo Odar-Jantje Friese. Obje serije su SF-ovske i misteriozne, dio radnje Darka odvijao se također u osamdesetima zrcaleći glazbene i, dakako, filmske hitove dekade. Na soundtracku Tears For Frears ("Shout"), Flock Of Seagulls ("I Ran")... Plakat Gooniesa na zidu nečije sobe. Dijaloške, situacijske ili vizualne filmofilske referencije na Terminatora, Povratak u budućnost... No, atmosfera u njemačkoj seriji nije bila "spielbergovski" avanturistički poletna, više dramski realistična, onoliko koliko SF već može biti "realističan". Stilizacija je ovdje na razmeđu američkog žanrovskog i europskog art filma, a atmosfera više prijeteća i zlokobna, sa skrivenim špiljama ispod nuklearnih elektrana nalik Černobilu i konstantnim prizvukom apokalipse.
Serija Dark je, sukladno naslovu, mračnija i strašnija od Stranger Things, premda u njoj nema nekog čudovišta iz druge dimenzije. Čudovište ove serije je – vrijeme. Vrijeme uspoređeno s Bogom. "Bog je vrijeme, a vrijeme nije milostivo". Protagonisti Stranger Things nisu se brinuli oko toga hoće li izbrisati svoje postojanje kao Jonas (Louis Hofmann, njemački Ryan Gosling) koji se u jednom vremenu/svijetu serije Dark nije ni rodio, što ga čini većim autsajderom nego je bio dok je postojao i pohađao srednju školu. Sati otkucavaju apokalipsu ("tick-tock"), paralelne dimenzije... To su glavni motivi serije o putovanje kroz vrijeme koja se oslanja na poznate "time travel" SF-ove. Navodi se "film o onom starcu i mladiću koji putuju autom kroz vrijeme" (Back To The Future) i jedan lik kaže kako "stvari u njemu postoje", ciljajući na "time travel".
Terminator je, pak, dobio multiple referencije, tipa da likovi učestalo pitaju "Koja je godina?!" kad uporabe vremeplov i stignu u prošlost/budućnost, da letjelice futura izgledaju "terminatorske" i da se apokalipsa mora dogoditi jer je nezbježna i predodređena, a jedini spas od nje je u podrumu ("T3"). Drugi poznati SF-ovi u putovanju kroz vrijeme nisu eksplicitno ili implicitno navedeni, no sigurno je da su Odar i Friese višekratno gledali Vremenskog policajca, 12 majmuna, Izvorni kod, Loopera, Predestination... Predodređenje najviše, kao i Divan život. Svaki od navedenih filmova čuči u srcu serije koja anulira pravila nekih SF-ova, recimo hita TimeCop s obzirom da isti objekt može dvaput zauzimati isti prostor, ali većinu nadograđuje vlastitim prostor-vremenskim kontinuumom i biva jednako kompleksna, ponekad čak i prekompleksna za svoje dobro. Neće samo jedan muški lik u seriji sresti svoga oca prije nego što se on sam rodio. Jednom ženskom liku muž je zatočen u pedesetima, a sin u osamdesetima.
No, to je ništa prema ovim rečenicama mladog Jonasa koje najbolje ilustriraju seriju. "Sad imam drugu baku i ona je ravnateljica moje škole. Njezin suprug, koji ševi moju mamu, traži svog sina koji je moj otac. Prije nekoliko dana poljubio sam svoju ujnu. Najluđe od svega jest da s njima nije ništa loše. Oni su okej. Ja nisam. Samo želim da se sve vrati u normalu...". Da, da, dobro ste pročitali! Dark je teški "mindfuck" od serije koja likove ubacuje u beskonačnu petlju i nedogledni krug vremena s njihovim ("ispremiješanim") starijim i mlađim verzijama. Svako putovanje kroz vrijeme je lanac uzroka i posljedica, prenosi se s generacije na generaciju i ostavlja traga na njima.
Nabor u vremenu, bore na licu likova, pa i još gore od toga. Likovi se ne znaju sad nego u drugom vremenu. Što je bilo jučer, što je danas ili što će biti sutra, teško je predvidjeti gledateljima i likovima, premda su neki od njih vidjeli budućnost i, kao, znaju što će se dogoditi. Priča gradi krhak most kroz prostor i vrijeme. Prostor je više-manje isti, njemački gradić Winden, ali vrijeme se mijenja. Pitanje "Kad smo mi?" (u kojem vremenu) zamjenjuje pitanje "gdje smo mi?". Alternativno pitanje je "koji je svijet?", ne "koje je vrijeme?". Paralelni svijet, paralelna stvarnost. Opet, sve se u svakom svijetu i vremenu ponavlja svake 33 godine, "nanovo i iznova, za cijelu vječnost". Brojka je zanimljiva s obzirom da starija Jonasova inačica izgleda kao Isus razapet na križu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ("timeline" od 1880-ih do 2020. i 2050-ih). K tome, Jonas i Martha (Lisa Vicari) u trećoj sezoni postaju nekakvi transvremenski Adam i Eva o kojima ovisi sudbina vremena/svjetova, spriječavanje apokalipse i stvaranje početka.
Treća i (nadajmo se doista) finalna sezona potencira "neverending deja vu" serije i njezini podzapleti razapeti u vremenu na momente prijete postati repetitivnima, moguće i autoironično, na račun serijske repeticije, u stilu Russian Doll. Ipak, u usporedbi s mnogim primjercima moderne televizije, Dark si može priuštiti da kupuje vrijeme i vrti se u krug u tom istom vremenu budući da je vrijeme njegov "raison d'être" sa svim svojim (pre)zapetljanim gordijskim čvorovima. Ako je treća sezona mrvicu slabija od prve dvije, ona svejedno na intelektualno i emotivno zadovoljavajući način privodi stvari kraju, upotpunjuje preostale komadiće slagalice i tvori dio veće cjeline uklapajući se u "grand scheme of things" serije, ponajboljeg i vjerojatno najkompleksnijeg novomilenijskog TV proizvoda.
Višeslojna i nepredvidljiva serija daje materijala za razmišljanje i potiče rad moždanih vijuga, za razliku od nekih koje gledatelji gledaju kao zombiji, hipnotizirani njihovom jednoličnošću. Izvrstan već sada i ovdje, u sadašnjosti, moguće još bolji sutra, u budućnosti, Dark je zaslužio svoje mjesto u vječnosti televizijskog vremena i prostora.
Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
