Piše: Sead Vegara

Kako privući (naj)mlađu publiku u kina? Jednostavno! Dajte im ono na što su navikli, ali upakujte to na najvještiji najneobičniji način. Ono što je današnjim klincima (i klincezama) povod za odlazak u kino jesu upravo filmovi inspirisani stripovima, a povratnik u rediteljske redove, Australac Baz Luhrmann, nakon odsustva od devet godina i posljednjeg uratka The Great Gatsby (Veliki Gatsby, 2013), “zvoni na velika zvona“ sa biopicom o kralju rock'n'rolla, velikom Elvisu Presleyju. I to upravo na način da servira priču o Elvisovom životu kao standardnu stripovsku storiju o porijeklu, čak koristeći animaciju u par segmenata, na pravi stripovski način.

Elvis; režija: Buz Luhrmann; uloge: Austin Butler, Tom Hanks, David Wenham, Kodi Smith-McPhee, Olivia DeJonge; 2022.

IMDb rejting: 7.8/10

Rotten Tomatoes rejting: 78%

Nadasve originalno, ali ono što daje i uspostvalja autentičnost jeste način na koji Luhrmann, zajedno sa još trojicom scenarista, Samom Bromellom, Craigom Pearceom i Jeremyjem Donerom, vodi priču preplićući njegove dječačke godine sa onima kada Elvis (Austin Butler) stasava u naočitog mladića spremnog da osvoji muzički svijet, kao bijelac koji ima “afroameričku dušu“, i ne boji se izraziti je na sebi svojstven način. Elvisovu priču saznajemo od naratora, Teda Pukovnika Parkera, njegovog menadžera u interpretaciji neponovljivog Toma Hanksa koji za svoj performans zaslužuje pozlaćeni kipić, pa makar samo i oskarovsku nominaciju, jer Hanks naprosto briljira u ulozi svekontrolišućeg, nametljivog, krvopijućeg parazita. Mladi Butler se posve prepustio performansu i jednostavno “postao Elvis“.

Reditelj Luhrmann poseže za standardnim “filmskim oružjem“ kada su u pitanju muzički biografski filmovi, a ta su povremene retrospekcije koje su upriličene na zavidnom nivou. “Elvis je ukrao afroameričku muziku i prodao je kao svoju!“, rekli bi neki od kritički nastrojenih poklonika bluesa i rythm&bluesa. To se svakako može reći za pokrete koje Elvis izvodi dok nastupa, ili barem na samim svojm počecima, kada se prvi put susreo sa Pukovnikom, koji je tada posvjedočio rađanju nove rock'n'roll zvijezde.

U tadašnjoj Americi, sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, rasna segregacija je bila veća nego ikada, te su svojevrsni američki puritanci namjeravali zabraniti Elvisu da nastupa onako kako nastupa, a to bi značilo da se na sceni ne “migolji i izvrće“ poput afroameričkih muzičara, pri čemu ženska publika baca grudnjake i gaćice na binu, te pojedine od njih “vrište kao da brata žene“. Prateći tako hronologiju života Kralja rock'n'rolla upoznajemo se sa savršeno složenim i značajnim periodima u Elvisovom životu, njegovom poznanstvu sa nekim od najznačajnijih afroameričkih muzičara, poput B.B. Kinga (Kelvin Harrison Jr.), odlasku u vojsku, po povratku iz vojske odlasku u Hollywood i glumačkoj karijeri, povratku korijenima, te (ne)slavnom završetku karijere i odlasku na “muzički Olimp“.

Ostaće upisan zlatnim slovima Luhrmannov uradak o Presleyju kao jedan od najautentičnijih, ali i najblještavijih muzičkih biopica. Elvis has left the building...