Piše: Mirnes Alispahić

Hollywood igra na sigurno u posljednje vrijeme. Posebno nakon što su izgubili gomilu novca na nekim visokoprofilnim ostvarenjima gdje su očekivali da napune kase radi zvučnih imena koja su vezana uz projekat, ali su lošim marketingom sami sebi uskočili u usta. majka! Darrena Aronofskog jedan je od takvih primjera. Pošto je Netflix odlučio obogatiti svoj filmski program, Hollywood je našao efikasno rješenje kako se riješiti neželjenih filmova na koje su već bacili novac te izvući barem dio istog. Jednostavno, prodaju ga Netflixu. Posljednji u nizu jeste Istrebljenje (Extinction), naizgled jedan generički film o invaziji jadne nam planete Zemlje po ko zna koji put od strane generičkog neprijatelja iz dubine svemira. Ako pogledate foršpan, primjetit ćete da ovo samo djeluje kao generički film o stranoj invaziji jer ima nešto što većina drugih nema. Glavni lik sanja snove koji kriju ključ opstanka čovječanstva ili barem njegove porodice.

Istrebljenje; režija: Ben Young; uloge: Michael Peña, Lizzy Caplan, Amelia Crouch; 2018.

IMDb rejting: 5.8/10

Rotten Tomatoes rejting: 33%

Istrebljenje je film koji ima brz ritam, što mu je jedna od vrlina. Naime, u prvih 30 minuta već imate postavljene temelje priče koji pružaju solidnu osnovu za nastavak radnje jer daju mogućnost uvođenja emocija vrlo rano u igru, onih koje će voditi film kao recimo u filmu A Quiet Place. Tu je disfunkcionalna porodica, na rubu raspadanja jer joj otac ne posvećuje dovoljno vremena, a da stvar bude gora, počinje sanjati snove i doživljavati halucinacije koje ne slute na dobro pa ga i to udaljuje od njih.

Naposljetku se ispostavi da je on zaista bio u pravu te da je opasnost iz njegovih vizija itekako stvarna kada nepoznati uljezi počnu invaziju na grad kojeg sravne u roku od nekoliko minuta. Nažalost, taj isti brzi ritam je također i jedan od problema ovog filma, jer imate dojam da reditelj nema pojma šta radi pa mu likovi samo idu od tačke A do tačke B, kao u nekoj video-igri, od checkpointa do checkpointa, što jednom filmu u čijem je osnovu porodica kao nositelj radnje jednostavno neoprostivo jer niti imate vremena za posvetiti se emocijama niti razvoju likova.

Negdje oko 60. minute filma dolazi jedan od onih zaokreta u priči koji vadi, do tada, prilično mlaku situaciju te donekle ispravlja sve ono što smo gledali do tada, ali baš kao i ritam tako i taj zaokret, jednostavno bode u oči. Nije da je loš. Dapače. Sjajna je to ideja kada se stvari počinju rasplitati i sve počne dolaziti na svoje mjesto, samo što je realizacija iste posve pogrešna i traljava što pripisujem neiskustvu redatelja i loše pristupu ideji od strane scenarista.

Nažalost, kako se priča više odmotava, tako postaje i sve neuvjerljivija i nudi nam ono što ovaj film i jeste, u pozadini veoma dobra ideja s par trenutaka slave (mislim na dašak filozofije koji se pojavi nakon velikog preokreta u priči) uništena lošim potezima producenata. Inače je ovaj scenarij bio na crnoj listi 2013. kao jedan od najzanimljivijih nerealizovanih scenarija te godine. Nekako imam osjećaj da su na njemu vršene promjene koje bi udovoljile široj publici te se dobio manji ljetni blockbuster, ali da se otišlo u pogrešnom smjeru, a da stvar bude gora, čovjek koji je radio izmjene je niko drugi do Eric Heisserer, isti onaj koji je nominovan za najbolji adaptirani scenarij za film Arrival.

Najgorim potezom ipak smatram dovođenje Bena Younga na rediteljsku stolicu jer je njegova režija posve neinovativna, a audio-vizuelni identitet filma u krizi i sve skupa to djeluje kao da nije imao pojma šta radi. Njegov izgled uljeza i nema nekog smisla, jer je očigledno sve oko njih napravljeno kako bi se stvorila što veća fama. Besmisleno cvrkutanje kojim komuniciraju, gumena odijela u kojima liče na  mutirane vodozemce s teškom kožnom bolesti kao i zvukovi koji prate cijelu njihovu ratnu mašineriju, već uobičajeni u filmovima ove tematike, upućuju na njegovu nesposobnost ili lijenost da se potrudi pa vrijeđa inteligenciju gledatelja. Bolji reditelj bi se potrudio pa bi donekle izvukao cijelu priču.

Kad se sve sabere i oduzme, šteta dobre ideje jer je ovaj film, uz drugačiji pristup ideji i bolji kreativni tim mogao biti jedan veliki hit u rangu Mjesto tišine, međutim ostaje nam žal za propuštenim. Nastavi li s izborom, u najboljem slučaju, prosječnih filmova, Netflix će postati smijurija, jer želja da pošto-poto obogatiš svoju filmsku ponudu može za njih imati teške posljedice.