A Quiet Place: Pokušajte gledati "Mjesto tišine" i progovoriti

Piše: Mirza Skenderagić

Zašto volimo gledati horore? Odgovor je jednostavan. Zato što nam jedino horor može pružiti osjećaj straha i sigurnosti u isto vrijeme. Smješteni u udobna sjedišta kino dvorana, dovoljno udaljena od platna po kojem štrca krv, lete udovi, mi znamo da smo sigurni dok Drakula, serijski ubica ili sam đavo proganjaju svoje žrtve, i da nikada nećemo zamijeniti mjesta. Ipak, određena filmska ostvarenja, svojim specifičnim formama i sadržajima, stvaraju vizuelni doživljaj uz pomoć kojeg djelomično i barem na trenutak nestaje granica između fikcije, tj. platna i stvarnosti, odnosno sjedišta. Naravno, ovdje se u najvećoj mjeri misli na neraskidivi žanrovski spoj horor/trilera iz kojeg je proizašao veliki broj zaista respektabilnih filmskih djela, a koji posjeduje najizraženiju moć direktnog utjecaja na gledatelje i prenošenja motiva iz fikcije u stvarnost. Iako se, dakle, nalaze u sigurnim kino-dvoranama ili udobnim stanovima, tokom gledanja ostvarenja Projekat: Vještica iz Blaira (The Blair Witch Project) gledatelji će se nesvjesno, poput glavnih protagonista, istovremeno plašiti zatvoriti i otvoriti oči, dok će film Ono dolazi (It Follows) po pravilu zahtijevati paranoično osvrtanje danima poslije završetka odjavne špice. Jednako kako je neophodno skupiti veću dozu hrabrosti i nakašljati se u periodu trajanja filma Variola vera tako će tišina kao glavni lik trenutno aktuelnog horor/trilera/drame s elementima naučne-fantastike naslova Mjesto tišine (A Quiet Place) srušiti granicu fikcija-stvarnost i postati obavezni kreator atmosfere u kino-salama te gledatelje od pasivnih učiniti aktivnim sudionicima. Riječ je, dakle, o trećem rediteljskom ostvarenju glumca Johna Krasinskog, upamćenog kao Jima Halperta iz popularne humoristične televizijske serije U uredu (The Office), koje nastavlja sve očitiji trend spajanja holivudskog blokbustera i američkog nezavisnog filma, a koje po pravilu donosi iznimno uspješne, intrigantne i kvalitetne filmove. Glavni protagonisti Krasinskovog ostvarenja su porodica Abot koju čine dvojica dječaka, Bo (Cade Woodward) i Markus (Noah Jupe), kćerka Regan (Millicent Simmonds), otac Li (Krasinski) i majka Evelin (Emily Blunt), a koji pokušavaju preživjeti u postapokaliptičnom svijetu bliske budućnosti, u kojem se ne smije proizvesti niti jedva čujni zvuk.

Mjesto tišine; režija: John Krasinski; uloge: Emily Blunt, John Krasinski, Noah Jupe, Millicent Simmonds; 2018.

IMDb rejting: 8.1/10

Rotten Tomatoes rejting: 95%

Radnja filma započinje s „danom 89“ čiji broj nagovještava određenu globalnu katastrofu s kojom je čovječanstvo svoje odbrojavanje započelo iznova, a u kojem Aboti obilaze napuštene i uništene objekte u potrazi za hranom i lijekovima. Najmlađi član porodice, dječak Bo pronađe plastičnu NASA-inu raketu na baterije te istu poželi prisvojiti, uprkos bučnosti koju ona proizvodi. Ipak, ostali članovi porodice na vrijeme primijete i spriječe dječakove namjere te mu oduzmu igračku i odstrane baterije. Ipak, na izlasku iz supermarketa, Regan uzima raketu i poklanja je svome bratu, ne primjetivši da je on uzeo i baterije. Tokom povratka kući i idilične šetnje u tišini i sa osmijesima na licima, dječak pokrene igračku čiji zvuk momentalno radost pretvori u stravičnost, bezbrižnost u bespomoćnost, idilu u apsolutni haos. Dok se Evelin sa rukom preko usta bori sa vriskom, a Markus i Regan skrivaju pogled i prihvataju neminovnu sudbinu, otac odlučno potrči prema dječaku kako bi ga spasio, pokušavajući stići prije nepoznatog čudovišta koje je reagovalo na zvuk. Već u ovoj početnoj sceni, reditelj i scenaristi Bryan Woods, Scott Beck i Krasinski krajnje jednostavno i uvjerljivo i s veoma malo istrošenog narativa, prezentuju svijet filma u kojem vladaju nova pravila te istovremeno u život Abotovih ugrađuje osjećaj krivice koji će dodatno usložniti njihove porodične odnose.

Autori filma, zatim, posežu za dramaturškom elipsom i radnju nastavljaju u „danu 439“, kada su glavni protagonisti u mnogome uvažili nova životna pravila te na „mjestu tišine“ izgradili idilični dom. Nakon nekoliko narednih scena, zaista se stiče utisak da je ova porodica pronašla svoj raj na zemlji, u kojem su riječi suvišne, znakovni jezik dovoljan, a tišina omogućava krajnje sjedinjenje sa prirodom i njenim pulsom, za razliku od današnjeg svijeta stvarnosti u kojem preovladava jedna sveopšta buka i zvučna agresija, uzrokovane prije svega nezaustavljivim tehnološkim razvitkom, a zbog kojih se čovjek otuđio od drugih živih bića, od prirode i samog sebe. Dakle, tišina kao filmsko izražajno sredstvo koje gledatelja čini napetim, istovremeno posjeduje i svoje simboličko značenje te podsjeća na jedan svijet koji više ne postoji i koji je uništen s prvom zvonjavom mobilnog telefona. Također, reduciranjem dijaloga na minimum Krasinski zaista dokazuje kako je život mnogo jednostavniji bez vječitih rasprava, verbalnih sukoba, glasnih izliva sreće i tuge, te kako je tišina zapravo jedini način da se istinski razgovara. Jer, upravo nedostatak mogućnosti za govorom primorava ovu porodicu na slušanje, razumijevanje, na česti fizički kontakt i redovne zagrljaje i nježne dodire, te je tako čini čvršćom, uzajamnijom, postojanijom.

Ovome svakako doprinose i izrazito emotivne, izražajne i zavodljive izvedbe cjelokupne glumačke postave, u mnogome svedene na mimiku i gestikulaciju, s posebnom međusobnom hemijom te se na momenat stiče utisak da je riječ o porodici koja zaista postoji, što je djelomični tačno jer su Krasinski i Blant bračni partneri u stvarnom životu. Iako se filmu može zamjeriti i svojevrsna jednodimenzionalnost u izgradnji likova, s obzirom da oni nemaju niti jednog drugog identiteta, osim onoga koji predstavljaju u okviru osnovne socijalne grupa u društvu (otac, majka, sestra, brat), ona je ipak, prihvatljiva, s obzirom da znatno doprinosi kreaciji centralnog protagoniste – porodice. Jer ako je tišina glavni element forme ovoga ostvarenja, onda je porodica, u njenom istinskom značenju i obliku, glavni junak kada je u pitanju njegov narativ. Ipak, da je čovjek biće naviknuto na pobunu te da je ona postala nedovojiv dio našeg DNK, dokazuje i način na koji se lik starca kojeg Li i Markus sretnu u šumi, odluči na samoubistvo, bijesnim urlikom koji ispoljava konačni osjećaj slobode.

Posebna pažnja je u filmu posvećena detaljima, kao što je npr. posipanje pijeska po stazama, hodanje bez obuće, odstustvo porculanskog posuđa (hranu serviraju na listovima biljaka), poznavanje znakovnog jezika proizašlo iz nužde (Regan je gluhonijema) te osmišljanje posebne kolijevke sa bocom kisika za nadolazeću bebu (Evelin je trudna), što svakako doprinosi uvjerljivosti kreiranog svijeta i prihvaćanju istog od strane gledatelja. Kako narativ odmiče, napetost i dramatičnost ne popuštaju, uprkos postepenom zapadanju u dramaturšku rutinu, a zahvaljujući iznimnoj posvećenosti kreiranju i trajanju paralelnih radnji. Ipak, kako se kraj približava, ovo ostvarenje djelomično (samo djelomično) poprima dobro poznati i sada već uveliko ozloglašeni sindrom M. Night Shyamalan prozvan „kako završiti film“ i svesti radnju, te se stvara utisak da je njegov posljednji segment ostavljen nedorečen. Ovome svakako ide u korist i sam završetak filma koji donosi prekid radnje na njenom vrhuncu, a s kojim sudbina Abotovih i dalje ostaje u apsolutnoj neizvjesnosti, uprkos pronalasku oružja na koje alieni nisu imuni. Trenutak koji se može definisati kao svojevrsni dramaturški „višak“ u ovome filmu, jeste pogibija još jednog člana porodice (kako je film u distribuciji, nećemo otkriti kojeg), koja, iako, okončava jedan od centralnih motiva u narativu i dovodi do iskupljenja, ipak doprinosi stvaranju tragičnog osjećanja života te prethodno navedenoj neizvjesnoj budućnosti porodice Abot. Na koncu, iako se filmu pripisuju i svojevrsna politička značenja, inspirisana onim u oskarovskom hororu, Bježi (Get Out), u kojem srž ideosfere predstavlja pitanje rasizma, a proizašla iz činjenica da se u filmu ne pojavljuje niti jedan Afroamerikanac te da su alieni crne boje, ona se, ipak, čine suvišnim i nategnutim.

Uprkos određenim manama te izostavljanju kreiranja barem okvirno jasnog idejnog i tematskog konteksta, ali i svjesnog ili nesvjesnog prihvatanja holivudizacije, odnosno povremenog podilaženja široj gledalačkoj masi navikuntoj na površna holivudska ostvarenja, Mjesto tišine je iznimno uspješno i zanimljivo filmsko ostvarenje koje se pridružuje trenutno aktuelnom i popularnom trendu sjedinjenja artističkog i popularističkog u žanru horora, koji se, opet, na filmsku scenu, vraća na velika vrata. U konačnici, kako bi provjerili teze iznesene u ovoj recenziji i uvjerili se u iste, pokušajte gledati Mjesto tišine i progovoriti, glasno vrisnuti, zaboraviti ugasiti mobitel ili proizvesti bilo kakav zvuk koji privlači pažnju, odnosno probajte sve ono što je u kino dvoranama strogo zabranjeno, ali što publika svejedno čini. Vi ćete biti osramoćeni pred punom kino salom, a Aboti primijećeni i ulovljeni.

  Objavljeno na portalu Bosonoga
Prethodna
The Three Musketeers: Dumas se okreće u grobu
Sljedeća
Never Leave Me: Kad Bosanci snimaju film o sirijskim izbjeglicama