Foto: SFF

Piše: Sead Vegara

U momentu dok kucam ove redove ostalo je još par sati do otvaranja 23. Sarajevo Film Festivala. Film koji će otvoriti ovogodišnju filmsku smotru u glavnom gradu BiH onaj je Akija Kaurismakija The Other Side of Hope, ali malo poslije o samom filmu. Dakle, 23. SFF. Sad, kad se kaže ovako i ne čini se kao malo jer 23 godine su zavidna starosna dob, kada se pronalazite i pokušavate da nađete svoje mjesto pod suncem u svijetu... kakav je takav je. Reći takvo nešto za SFF i nije pravo. Festival se pronašao odavno, još od 2003. i inauguriranja regionalnog programa u takmičarski što će godinama poslije staviti SFF na mapu svjetskih festivala. Ne baš u rangu sa Cannesom, Venecijom ili Berlinom, ali dovoljno da SFF postane ključni filmski festival u jugoistočnoj Evropi. Koliko to godi samom Sarajevu i njenim građanima? Uz silne toplotne udare i redukcije vode, kada Sarajevo za vrijeme SFF-a pohode filmske face poput Olivera Stonea i Johna Cleesea građani će sigurno navečer imati vode jer ipak ne smijemo se obrukati pred takvim gostima. Ali, kada prođe osam dana Festivala sve Jovo-na-novo. Redukcije vode, a na vrućinu smo i navikli. I još jedan stvar, ona otrcana fraza da Sarajevo i njegovi građani tada zaista žive neki drugi (bolji?) život.

Foto: SFF

Za sat i 45 minuta (što je opet relativno) glumica Amila Terzimehić pozdravit će prisutni sarajevski krem-de-la-krem u Narodnom pozorištu i nakon njih one koji su odlučili večer provesti pod zvijezdama i (većina njih) gledati film reditelja za kojeg nikad nisu čuli i kinematografije zemlje za koju nisu ni znali da postoji. Šalim se naravno, nastojim biti sarkastičan, ali mi ne ide. Pitajte samo publiku na izlasku iz Metalca šta su gledali i svi (gotovo svi!?) će vam odgovoriti da su za 15KM mogli otići i nešto kvalitetno pojesti, a ne gledati film Finca o problemima migranata u njegovoj zemlji. Koliko god Kaurismakijev film bio i duhoviti i na izvjestan način i lijepo snimljen prosječnom posjetitelju Metalca (u Metalac se već odavno dolazi da bi bili viđeni, a o tome detaljno u nastavcima Festivalskog dnevnika) to je bačen novac. Već čujem komentare: „Jarane mog'o sam na desetku otić' i još slatko šta pojest'“.

A Festival, boli njih briga za to, kao, nastavljamo tradiciju da Kaurismakijev film (Le Havre je otvorio prije sedam godina) otvatra smotru, iako imamo nekoliko domaćih ostvarenja. Doduše, Žaba bi vjerovatno bila previše za otvaranje jer je poteška priča; Muškarci ne plaču također, Mrtve ribe suviše art (?), a Ptice kao mi suviše animirani (ipak Cannes se može otvoriti sa Pixarovim CGI animiranim Up i to u 3D-u, jer Cannes je Cannes). A sad, ko je kupio kartu/e za otvaranje već je lagano u pripremama, kako ko za famozni crveni ćilim, tako i za „šareni“ Metalac, dok ćemo mi ostali ostati kućama i gledati (?) prenos uživo na BHT-u. Sutra je novi dan, i novi filmovi su na rasporedu, ali sve mi se čini da će potpisnik ovih redova u večernjim satima ipak ostati kući i pjevati: so sorry SFF možda si ti ok, i možda me priče varaju, al' ja bih ipak ostao tu i gledao košarku...