Piše: Tomislav Hrastovčak
Ekranizacija Dine mogla je biti samo kolosalni projekt. Jer ništa drugo nije moguće kada se radi o monumentalnom SF klasiku Franka Herberta iz 1965, koji je svojom kompleksnošću radnje i likova zaintrigirao milijune čitatelja diljem svijeta. Ali knjiga i film ne završe uvijek sretnim brakom i ekranizacije često završe na nekim čudnim stranputicama. Malo je poznato da je sedamdesetih Dinu trebao na veliko platno prebaciti avangardni umjetnik, strip-scenarist i književnik Alejandro Jodorowsky (El Topo, Santa Sangre, The Rainbow Thief) s tim da bi jednu od uloga tumačio Salvador Dali (?!). Ali, to je neka sasvim druga priča i da se taj film snimio najvjerovatnije je da bi i ta verzija završila u rubrici "Filmovi s ruba". Projekt je na kraju svjetlo dana ugledao 1984. u režiji Davida Lyncha koji je tada iza sebe imao Eraseheada i Čovjeka-slona; i u produkciji megalomanskog Dine de Laurentisa.
Radnja filma smještena je u daleku budućnost, točnije u 10191. godinu, u kojoj poznatim svemirom vlada Car Padishah Shaddam IV (Jose Ferrer). Ali Car prima naređenja od tajnog ceha navigatora koji "svijanjem svemira" omogućuju svemirske letove nadsvjetlosnim brzinama te time drže kontrolu nad cjelokupnim galaktičkim transportom. Za letove im je neophodan začin melange, koji postoji samo na jednom mjestu u cijelom svemiru - planetu Arrakisu, poznatijem kao Dina. Patronat nad planetom je u rukama obitelji Arteides koja je u smrtnoj zavadi s barunom Vladimirom Harkonnenom (Kenneth McMillan) i njegovim klanom. Nakon što Harkonneni napadnu obitelj Arrakisa najmlađi izdanak obitelji - Paul (Kyle MacLachan) sa svojom majkom Jessicom (Franceska Annis) bježi u psutinju Arrakisa gdje susreće tajanstrveni narod Fremene koji već naraštajima imaju legendu o mesiji koji će osloboditi planet. O da, tu su i famozni divovski pješčani crvi koji proizvode začin i udruženje vještica zvanih Bene Geserit koje imaju svoju legendu o dolasku savršenog bića zvanog Kwisatz Haderach. Priča postaje sve kompliciranija, likovi se pojavljuju niotkud, film se polako pretvara u delirični slijed vizija i halucinacija, ali nema veze. Ako i ne prokužite cijelu radnju, uvijek vam ostaju raskošni setovi, zanimljivi specijalni efekti i uvrnuta kostimografija, a soundtrack Tota i Briana Ena uistinu nije loš.
Dina je svojevremeno bila jedan od nasjkupljih filsmskih projekata uopće, s proračunom od tadašnjih 40 milijuna dolara, ali povrativši samo polovicu uloženog novca dobio je status velikog razočarenja. Većina publike uopće nije razumjela što gleda na velikom platnu, a fanovi Herbertovog romana (koji su jedini donekle shvaćali što se događa na filmu) bili su razočarani prekrojavanjem i kraćenjem predloška. Ali takvim uvrnutim projektima status kultnog je sasvim neizbježan. Film definitivno ima jednu od najzanimljivijih glumačkih postava uopće. Uloga novopečenog mesijie MacLachanu je bio filmski debi, makar bi mu na drvenoj glumi mogao pozavidjeti i Keanu Reeves. Tu su zalutali i Patrick Stewart u ulozi Gurneya Hallecka, Paulovog mentora, Sean Young kao Paulova priležnica i definitivno najnormalniji lik u cijeloj priči, Jurgen Prochnow u ulozi vojvode Leta Atreidesa, Linda Hunt kao sluškinja u Atreidesovoj palači, Virginia Madsen koja glumi Carevu kćer i ujedno je narotorica, a još se pojavljuju Max von Sydow, Dean Stockwell i Sting. Ipak, najupečatljivijia je pojava Kennetha McMillana koji naprosto uživa u manirističkoj izvedbi opakog Vladimira Harkonnena, despota razrovanog lica, koji sa svojim nećacima vlada orvelijanskim svijetom Giedi Prime i povremeno pije krv (doslovno) svojim podanicima. Njega dostiže zasluženi kraj u režiji Paulove sestrice Alie (Alicia Witt), daleko najbizarnije pojave u cijelom filmu. Zamislite samo djevojčicu od pet godina demonskog glasa, obučenu u crnu odoru i s velikim bodežom u ruci. Linda Blair, sakrij se!
Vizualnost je u svakom slučaju najjača strana djela, počevši od složenih specijalnih efekata (koji su ipak s vremenom malo zastarili), dizajna divovskih crva (zasluga Carla Rambaldija - tate E.T.-a) scenografije i retro kostima. Jer u sezoni ljeto 10191. u modi nisu nikakve futurističke krpice, nego austrougarske uniforme i raskošne haljine francuskih dvorova!!! Retro-dizajnom se namjerava postići neka univerzalnost i svevremenost ideje i priče, ali to je još više zbunilo publiku. Zanimljivo je da se u svijetu i vremenu u kojem su daleka svemirska putovanja normalna stvar, svi likovi koriste zastarjelom i otrcanom tehnologijom, negdje na razini prve polovice 20. stoljeća. Hir dizajnera ili činjenica da je iz filma izbačena priča o ratu ljudi i inteligentnih strojeva, nakon kojeg su oni uništeni i zabranjeni? Za svemirska putovanja tehnologija ionako nije presudna s obzirom da ogromne cilindrične brodove snagom misli (valjda?) u trenu prebacuju na odredište nadrogirane crvolike kreature (prikazano u jednoj predivnoj, gotovo poetičnoj sceni). Droga i njen utjecaj na psihu jedan je od lajtmotiva Dine. Melange je najtraženija i najpotrebnija roba u cijelom svemiru, ali njezino konzumiranje vas poprilično odvaja od krute realnosti, a usput dobivate i potpuno plave oči. Tako većina likova u filmu baulja neke nerazumljive filozofije i živi u svijetu vizija i priviđenja. Šteta što film nije snimljen u šezdesetima jer bi mu hipiji sigurno povećali gledanost. Lynch se kasnije odmaknuo od visokobudžetnih produkcija, snimajući upečatljive ekstravagancije u kojima je zadržao motive izokrenute stvarnosti i bizarnih likova, često vrbujući MacLachlana u svojim projektima. Herbertov roman ekraniziran je i za mali ekran, ali rezultat je bio toliko očajan da je dignuo rejting originalnom filmu. Očito je da Lynchova Dina stari kao dobro vino. S blagim okusom melangea.
Objavljeno u filmskom magazinu Hollywood
