Goli Otok, jugoslovenska rak rana nastala u kovitlacu paranoje usljed izopćenja iz bloka komunističkih država, i danas je noćna mora brojnih obitelji. Doba kada su ljudi nestajali preko noći zbog riječi, pogleda, klevete – najčešće, ni zbog čega trajno je obilježilo ne samo zatočenike kamenjara nego i generacije koje su došle nakon njih. Kako vrijeme prolazi i bivša nam država neumitno i sve krupnijim koracima ostaje u prošlosti, tako se i preživjeli logoraši oslobađaju teškog bremena šutnje i usuđuju se progovoriti o strahotama koje su istrpili. Protok vremena čini i da je među živima sve manje onih koji mračne tajne mogu iznijeti na vidjelo pa su svjedočanstva poput onog koje je snimila Tiha Gudac kako od osobnog tako i od povjesnog značaja.
Goli; režija: Tiha Klara Gudac; 2014.
Impozantna je količina fotografija i dokumenata prezentiranih u filmu. Priprema je očito bila temeljita i ka obiteljskim korijenima se išlo studiozno. Dinamičnom montažom starih slika uz poneki animirani detalj i mnoštvo nasnimljenih zvukova postignuta je početna pozornost gledatelja pa su neugodni razgovori o stvarima o kojima se kod kuće nije smjelo pričati zarađeni „kredit“ laganog početka trošili do narednog kolaža fotografija prezentiranih uz šum mora i pjev ptičica. Redateljica se potrudila dobiti izlaganjane samo članova svoje obitelji već i živućih prijatelja koji su s njenim djedom bili na Golom Otoku i te su priče vrijedno svjedočanstvo. „Tete“ i „stričevi“, izravni stradalnici, čine se mentalno manje skršenim i snažnijim od redateljičine majke koja je sekundarni stradalnik. Djedovo robijanje imalo je trajnog utjecaja na mamin cjelokupni život – djetinjstvo „nepostojeće“ curice koja je svima na smetnji, propali brak i odgoj kćeri koje su zapravo odgojili djed i nana. Nastao iz vrlo intimne potrebe da se razumiju zbivanja koja redateljica u djetinjstvu nije shvaćala, ovaj će film vjerojatno odigrati katarzičnu ulogu za nekolicinu ljudi koji su sudjelovali u njegovom snimanju ali i za mnoge koji su imali slična iskustva.