Piše: Benjamin Hasić
Film britanskog režisera Mikea Leigha, Happy-Go-Lucky, bi se mogao opisati kao anti-Vera Drake priče o nezakonitim abortusima koje istoimena protagonistkinja obavlja u mračnom, represivnom Londonu 1950-tih. Sa druge strane, fiktivni svijet filma Happy Go Lucky je kao šarena zemlja čudesa, osvijetljena neumoljivom aurom nasmijane Poppy Cross (odlična glumica Sally Hawking odjevena u kostim koji više dolikuje tinejdžerici nego učiteljici). Poppy je tridesetogodišnja učiteljica koja dijeli stan sa najboljom prijateljicom (Alexis Zegerman). Ona je od one rijetke sorte ljudi, koji u svakom segmentu svog jednostavnog života nalaze sreću. Poppy je podjednako sretna praveći maske ptica sa svojim učenicima, opijajući i plešući sa prijateljicama u noćnom izlasku ili pak na časovima vožnje sa svojim instruktorom Scottom, patološki neraspoloženim rasistom.
reditelj: Mike Leigh; uloge: Sally Hawkins, Alexis Zegerman, Samukl Roukin; 2008.
IMDb rejting: 7/10 Rotten Tomatoes rejting: 93%
Prva reakciju glavna protagonistkinje na bilo koju situaciju je – nasmijati se. Takva vrsta optimizma bi mogla biti teška za podnijeti umornim cinicima, depresivcima ili strastvenim romantičarima. Na nekim mjestima Poppyina konstantna vesela razigranost možda i prelazi granicu iz simpatične pojave u iritantnu. Međutim, ljepota ovog filma, koji nema čvrstu narativnu strukturu već se svodi na par svakodnevnih epizoda u njenom svijetu smijeha, jeste u tome što Mike Leigh poštuje svoj lik te je tretira kao ozbiljnog lika. Ona nije glupa niti plitka. Potpuno je svjesna mračne strane svijeta. U jednom incidentu u kojem siledžija u školi počinje šakama udarati drugu djecu, ona uspijeva riješiti problem blagim i pravednim pristupom. Ona također u potpunosti razumije animozitet između njenih mlađih sestara (jedna je studentica dok je druga udata, trudna i uobražena), te rješava problem uz veliku dozu strpljenja i humora. Čak postaje i svjesna Scottove rastuće agresija koja bi mogla eksplodirati na opasan način.
Sretni i zadovoljni likovi u mainstream filmovima su generalno predstavljeni kao idioti (likovi u filmu Dumb & Dumber) ili psihopate (Joker u The Dark Knight). Najčešći tip protagoniste kojeg susrećemo u filmovima sa anglosaksonskog govornog područja jeste nesretni jadnik koji je pun sebe i svog jada (Kevin Spacey u American Beauty). Rijetkost je naići na ovako dobro razrađenu heroinu, koja ne samo da je sretna, već je i inteligentna, dobronamjerna, saosjećajna i blaga.
U jednom trenutku neko ukrade njen bicikl. Njena reakcija je samo odmahnuti glavom i prokomentarisati kako bi ionako trebala naučiti voziti automobil. Ovaj je događaj dovodi do Scotta, nesretnog i uštogljenog instruktora vožnje. Neke od najboljih scena ovog filma proizilazi kao rezultat nekompatibilnosti ovih dvaju ličnosti. Ako Poppy putuje kroz život kao delikatni leptir, Scott je gladni usamljeni vuk, ljutit na svijet. Dok film odmiče, naše ciničke tendencije nas tjeraju da očekujemo preokret iz sreće u nesreću za Poppy, transformacija osmjeha u grimasu. Međutim, u jednom od svojih boljih postupaka, Leigh, koji je napisao neke od najboljih ženskih likova u zadnjih dvadesetak godina, ne posustaje te ne uvodi nikakvu tragediju u taj nježni život. Happy Go Lucky je možda samo rezultat neke njegove utopijske vizija svijeta ali je i dalje snažan argument u korist optimizma.
Ovaj film istražuje koncept sreće i porijeklo iste. Krajnji ishod se svodi na to da se sreća nalazi u unutrašnjosti, te da se ona ne može pribaviti vanjskim sredstvima. Nije pitanje bogatstva ili okolnosti, pa ni fizičkih atributi. Sreća izvire iz pogleda na svijet, stava prema životu, volje da se promijeni ono što se promijeniti može. Poppyina sreća je potpuno unutrašnja. Ona priznaje sestri da je sretna što je uvijek zadovoljna. Njena sestra je ne razumije ali bi mogla mnogo toga naučiti od nje. Svi bismo to mogli.
