Piše: Nisad Selimović
Teško je i zamisliti da film o silovanju i o ubistvu može biti u bilo kakvom svom segmentu ili aspektu, tako poletan, zabavan i vizuelno raskošan kao što je to slučaj sa posljednjim djelom slavnog “ekranizatora” popularnih literarnih predložaka, Petera Jacksona. Svi znamo ko je Jackson i kakve pomake u prikazu fantastičnih svjetova, umnih složenaca je uspio napraviti. Sada, kao da mu je dosadilo snimati bilo šta konvencionalno, drznuo se na, blago je reći, smio potez. Ali ni to nije došlo tek iznenada. Nakon što je 2005. otkupio prava za ekranizaciju romana Alice Sebold, pod nazivom The Lovely Bones (Divne kosti), instant bestselera koji se na prvom mjestu liste najprodavanijih knjiga New York Timesa zadržao čak godinu dana, znao je da će film koji će snimati po njemu biti sve samo ne konvencionalan.
Divne kosti; reditelj: Peter Jackson; uloge: Mark Wahlberg, Saoirse Ronan, Rachel Weisz, Stanley Tucci; 2009.
IMDb rejting: 6.7/10
Rotten Tomatoes rejting: 32%
I nije, sigurno ne. Ova fantazijska drama govori o vrlo lošoj stvari, društvenoj malfunkciji koja od ljudi pravi životinje. Jedan od takvih “neljudi”, je inteligentni inžinjer, obični čovjek s naočalama iz susjedstva, koji na vrhuncu svojih divljačkih poriva studiozno isplanira otmicu, silovanje i ubistvo djevojčice, tinejdžerke pod imenom Susie (Saoirse Ronan). Mi radnju pratimo kroz njenu mirnu i staloženu naraciju, cijelim tokom filma. Ona živi sa roditeljima (Mark Wahlberg i Rachel Weisz) i sestrom, skoro pa vršnjakinjom. Jednog dana, po povratku iz škole, desiće se pomenuti zli čin. Od tog trenutka, film poprima neke vrlo čudne obrise i konotacije. Umjesto, kao što smo navikli, da gledamo dramu porodice i detalje istrage, pa i patnju zlikovca, mi, zajedno sa Susie, pratimo njen put kroz nešto što bi trebalo biti međuprostor između zemaljskog i života u raju. Odatle, ona promatra i komentariše dešavanja na Zemlji, nekad izgubljeno a nekad sasvim smireno, sve dok ne pronađe svoj istinski mir.
Dakako, Divne kosti izgledaju vrlo čudno ali i vizuelno impresivno. Kao neka vrsta utjehe svim žrtvama ičega, ikada, Jackson je pred našim očima uobličio svijet poslije ovog koji živimo onako kako bi u najdubljim snovima željeli da izgleda. Susie je, naravno, u prvi mah izbezumljena, i kroz neke uvrnute fuzije dva paralelna svijeta ona pati i doziva roditelje, ali taj njen novi svijet joj u isto vrijeme pruža potporu i utjehu, baš kako bi i trebalo biti sa bilo kime ko doživi tako naprasan kraj svog bivtsvovanja na ovom svijetu.
Mnoštvo bajkovitih detalja unio je Jackson u film, uključujući i famoznu rupu koja guta sve i koja igra posebnu ulogu u samom filmu. Kroz likove koji su na trenutke nejasni ali su itekako potrebni radnji, saznajemo za jednu posebnu dimenziju priče, onu koja će natjerati čitav mehanizam Jacksonovog filma i romana Seboldove da dobije jedan zaista specifičan i uzvišen smisao. Jedini problem sa Divnim kostima je taj što je film pri samom gledanju ipak malo težak – i za shvatiti i za gledati, ali tek ako date prostora sebi da razmislite o tome šta ste gledali, sve dobija mnogo bitniji smisao. Vrlo lijepu i toplu priču o vrlo lošim i nadasve hladnim stvarima donekle će pokvariti i patetičan, isforsiran detalj na kraju, ali to ne umanjuje činjenicu da je ovo jedna neobična ali vrlo dobra romantična drama.
