Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 13

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 13

Piše: Vesko Kadić

Sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća, pa sve do rata u BiH ne zapažaju se neka značajna djela autora kojih smo u “Maloj povijesti bh. dokumentarnog filma“ analizirali, a razlog može biti u pojavi TV-a koja posredstvom svojih, za nju specifičnih reportaža preuzima ulogu filmskog dokumentarnog zapisa, ali ne u njegovim vrijednostima, jer TV gledatelj želi da bude više informiran, nego da mu se predoči dokument u imanentnom autorskom pogledu na svijet, što je dokumentarni film najčešće imao u prvom planu. Drugi razlog može biti i u zaposljenju na TV-u mnogih autora, od snimatelja do redatelja, koji su imali potrebu za “sigurnim uhljebljenjem“. I  treći razlog je što su mnogi redatelji počeli da se bave cjelovečernjim igranim filmovima u kojima su pronašli mogućnost većeg umjetničkog izraza, pa su samo ponekad snimili i koji dokumentarni film.

Što je sve propušteno u pisanju ove "Male povijesti bh. kratkometražnog filma (1947-1990.)? 

Prvo, neki autori uopće nisu bili spomenuti iz razloga što se nisu dovoljno eksponirali na polju dokumentarnog filma. Jedan od njih je i Nikola Đurđević koji nije snimio ni neki značajan broj dokumentarnih filmova (Desant na Drvar, Sa saničanskim ribarima, Mlinska industrija, Tkanina, Jezero modrac), a čije će opredjeljenje, najzad, biti pomoćnik redatelja. Bilo je slučajeva, posebice u jugoslavenskom igranom filmu, gdje su poneki redatelji skoro cijeli život bili pomoćnici režije, uz to i odlični suradnici, naročito na planu tehničke izvedbe filma. Takvima je u krvi prije svega bio zanat redatelja (kojeg su odlično poznavali i usavršili), a manje ih je interesiralo da preuzmu cjelokupnu odgovornost na realizaciji nekog filma.

Drugo, nekim autorima je ispušten film ili veći broj filmova koji nisu potpadali pod vrijednosti koje mora da ima jedan dokumentarni film. Imena nisu važna, da ovom prilikom ne bi degradirali njihov cjelokupni rad.

Treće, ne možemo zatvoriti oči, a ne spomenuti bh. autore koji su režirali jedan ili dva filma, bez obzira što njihov učinak nije bio na nivou filmova ostalih kolega. To se u prvom redu odnosi na režiju Ivana Fogla i njegov film Kamen i zemlja (1957) koji opisuje život hercegovačkog seljaka u periodu branja i sušenja duhana (tema dosta puta obrađivana!). Za kamerom je bio Đorđe Jolić. Uz ovog autora potrebno je navesti i uratke Mustafe Kapidžića Ja i moj nećak Pip (1961) i Čuvaj se druže (1962). U prvom je riječ o dva psa koji u veterinarskoj stanici “pričaju“ kako je jedan imao tešku borbu s jazavičarem u nekoj rupi, dok je drugi film nastavnog karaktera, i iznosi podatke o HTZ zaštiti u rudarstvu. Uz ovu dvojicu autora navedimo i filmove Bio jednom jedan most (1972) i Viktor koje je režirao Mirsad Begović. Prvi je dokumentarni  zapis o srušenom mostu u Jablanici, dok drugi u igranoj formi, prati dio života  čovjeka u Švedskoj, nezaposlenog momka koji živi izolovano, odbačen od ljudi i samo u svojoj fantaziji može zamišljati puno življenje dostojno čovjeka. Dok Muhamed Karamehmedović snima i režira film Potkupolne džamije u Sarajevu (1964), čisti edukativno-dokumentarni zapis, Vera Crvenčanin režira, također dokumentarni film William Shakespeare (1964) i u njemu bilježi jubilej koji se odnosi na 400 godina od rođenja ovog velikog svjetskog dramskog pisca.

Četvrto, nismo neku veliku pažnju posvetili tzv. uvezenim redateljima ili snimateljima, jer je akcent ovog uratka bio na obradi filmova i njihovih autora koji su u većini rođenjem bili iz BiH, ali ipak ćemo, barem ukratko, navesti određena autorskih imena “stranaca“.

Iako je riječ o cjelovečernjem igranom filmu, navedimo da je snimatelj Mihajlo Ivanjikov bio prvi “gostujući“ kadar u BiH, i kao filmski radnik stajao je iza kamere u prvom bh. igranom filmu Major Bauk (1951) kojeg je također režirao gost Nikola Popović. Bio je to  film u čijoj su ekipi, računajući i glumce, gotovo svi bili “stranci“. Jedino je montaža bila povjerena Ruži Pavlinović (Cvingl) koja će svoje montažersko iskustvo nastaviti na TV Sarajevo.

Prvi dokumentarni film u kojem su uzeli učešće stranci bio je Korak naprijed (1955), koji predstavlja reportažnu zabilješku o fabrici stakla u Pančvu. Snimio ga je Ilija Miletin, a redatelj je bio Vojislav Nanović. Stevan Landup snima reklamnu reportažu Sa zagrebačkog velesajma (1955). Film Bela industrija (1956), snimatelj Stevo Radović i redatelj Nikola Radošević, te film Divlja reka (1956), snimatelj Milivoje Radivojović i redatelj Nikola Radošević, govore o modernoj mlinskoj industriji koja je zamijenila rad starih vodenica, dok posljedni navedeni prikazuje ljude na rijeci Drini, njihov život i običaje. Tema o ovoj rijeci kao da je ovim filmom započeta.

Dok reportažni zapis U prijateljskoj zemlji (1956) u režiji Ote Deneša i sa snimateljem Nenadom Jovičićem govori o putovanju Tita u Francusku, s druge strane film Pariški mozaik (1956) kojeg je snimio Nenad Jovičić, a režirao Oto Deneš, jedna je vizualna impresija učinjena u glavnom gradu Francuske. Oba ova filma radila je ista ekipa, na putovanju u Francusku, vjerojatno je bio običaj da se s nekog mjesta donesu dva prikaza, što je iziskivalo manji materijalni trošak. Već spomenuti snimatelj Nenad Jovičić, uz režiju Save Mrmaka, realizira reportažu Dubrovačke ljetne igre (1956), što sam naslov govori o čemu je riječ. Poplave u Vojvodini (1956) u režiji Nikole Radoševića i sa snimateljima Brankon Ivatovićem, Milivojem Milivojevićem i Miroljubom Dikosavljevićem, predstavlja dokumentarni zapis o velikoj poplavi koja je zahvatila Vojvodinu 1956.

Ovim filmom “stranci“ su nam uvezli i temu koja pripada drugoj Republici, ali je najvažnije da je poruka filma univerzalna. Grad pod Kozarom (1957) režirao je Milenko Štrbac, poznati srpski autor dokumentarnih filmova, a prikaz je slike Prijedora, njegovih stanovnika i napretka što postižu radni ljudi ovoga kraja. Opet jedna tema koja se direktno ne tiče BiH, prikazana u filmu Brioni (1957) predstavlja ljepote flore i faune ovoga jadranskog otoka, kao i njegovu daleku povijest. Film je, već više puta spomenuti tandem, režirao Oto Deneš, a snimio Nenad Jovičić. Kako su lepe slike ove (1958) u režiji Slobodana Kosovalića i Milojka Matića koji je bio i snimatelj, prikaz je srednjovjekovnih fresaka u srpskim manastirima. Stevan Landup snimio je film Mijački drvorezbari (1959), što je slika o majstorijama rezbarstva, uvijek cijenjenog ručnog rada čijim se majstorstvima treba diviti, a u filmu Mostovi dvije obale (1961), za kamerom je bio Frano Vodopivec, hrvatski snimatelj i igranih filmova.

Samo nakon jednogodišnje pauze nastavljeno je gostovanja “stranaca“. Branko Ranitević 1962. režira Švapski adet und Bosnishe vilajet sa snimateljem Muhamedom Karamehmedovićem, s temom kako brzo mijenjaju gradovi svoja lica, naravi i običaje. Film nas vraća u godinu 1878, kad su se po Sarajevu razmilili austrougarski činovnici i podoficiri s vodenim bojicama u rukama, impresionirani egzotikom jednog za njih novog svijeta, u pokušaju da zauvijek fiksiraju jedan čudan trenutak povijesti. Na osnovici ovih naivnih i nevještih akvarela, otkrivamo svijet grada u razvoju i njegove prve tramvaje, automobile, promenade i valcere, putujuće kinematografe i mještane zavučene iza prozorskih rešetaka pospane čaršije. Film djeluje kao da prevrćemo stranice neke risanke, a ipak vjerujući da je riječ o stvarnim ljudima i njhovom načinu življenja u gradu koji ima ambiciju da izađe iz miljea bosanske provincije.

Postavljamo pitanje: koga je intereseovala tema filma Borba pijetlova (1962) u režiji Pavla Jocića i za kamerom Petra Lalovića, prije svega što je to nehumani prikaz “borbe“ oko koje se najčešće vrte veliki novci, a cijela radnja se, da apsurd bude veći, dešava u Južnoj Americi na Karibima. No bilo je to vrijeme kad nisu vladale, kao što će to biti u budućnosti, udruge za zaštitu životinja, a sam film nije imao nikakvu svrhu osim da uzbudi srce kladioničara ili “ubica“ životinja. Ciganska romansa (1963) prati dio života jednog ciganskog karavana, koji je utočište našao u jednom živopisnom planinskom mjestu sjeverne Bosne. Film je snimljen s elementima igre u kojoj učestvuju violinista, igrač i lijepa Ciganka. Dok ona zanosno pleše, dvojica momaka pokazuju svoje sklonosti prema njoj, no nakon što ih savlada umor, što od svirke što od plesa, u njihovo zavođenje, koje sve više liči na borbu, umiješa se mladić na bijelom konju i s njim odlazi ova ljepotica. Film je režirao Oto Deneš, a snimatelj je bio Velibor Andrejević.

Punih desetak godina i više u Republiku BiH dolazili su autor iz Hrvatske, Srbije i Slovenije (u slučaju igranih filmova), te čisto sumnjamo da je razmjena bila recipročna, a koji su za to stvani razlozi iz ovoga vremena je teško zaključiti. Jest da su u pitanju bila priznata imena kao što su snimatelji Stevan Landup, Nenad Jovičić, Branko Ivatović, Franjo Vodopivec i Petar Lalović, i redatelji Oto Deniš, Savo Mrmak, Milenko Štrbac i Branko Ranitević, jer je svaki autor filma imao pravo da bira svoje suradnike, međutim, čudni su bili potezi producenata za njihovo “ugošćavanje“, s tim prije što se za bh. film odvajalo mnogo manje sredstava za njegovu realizaciju, nego što je to bio slučaj u susjednim Republikama.

Peto, ne možemo da zaobiđemo i da neke relevantne “strance“, a da ih ne stavimo u posebicu grupu zbog njihovih umjetičkih imena.

U prvom redu to se odnosi na Dušana Makavejeva, europsko priznatog redatelja, i njegove filmove Osmijeh 61 (1961), Film o knjizi A.B.C... (1962) i Ljepotica (1963), u kojima je ovaj srbijanski redatelj jedan najobičniji prikaz što zahtijeva princip dokumentarnosti uzdigao na rang vizualizacije, gdje je slika primaran oblik kazivanja, a koja samu ideju čini smisaonijom i značajnijom. Ovom autoru je potrebno dodati i dobar učinak Splićanina i doajena amaterskog filma Ivana Martinca, koji potpisuje režiju filma Lice (1962), a koji je za suradnika uzeo odličnog snimatelja iz Beograda Aleksandra Petkovića-Petka. Dovoljno je samo istaći da je u filmu riječ o savjesti koja se manifestira u izrastanju razdvojenosti između muškarca i žene. Odnos dva bića, u isto vrijeme film svojom metaforičkom konstrukcijom iznosi i na znatno širem, tj. globalnom planu, a nudi i bol čovjeka – građanina svijeta i njegovu ogromnu želju da izađe u svijetliji i daleko mirniji prostor od njegovog.

Šesto, možda smo nekim autorima u odnosu na druge posvetili veći prostor i pažnju, ali smo mišljena da su oni to i zaslužili. U prvom redu to se odnosi na stvaralaštvo Živka-Žike Ristića, Midhata Mutapčića, Vlatka Filipovića, Vefika Hadžismajlovića, Bakira Tanovića i Bahrudina-Bate Čengića, čiji su učinci u stvaranju dobrih kinematografskih djela bili vidljivi i po brojnim i zasluženo osvojenim inim festivalskim nagradama. Sigurno se među radovima ovih autora mogu naći barem tri-četiri remek-djela bh., pa i okviru jugoslavenske ili europske filmske produkcije.

Sedmo, usuđujemo se tvrditi  da su vrijednostima bh. filmova veoma doprinijeli učinci snimatelja koji su svoja tehnička zaduženja izvršavali na najumjetničkiji način. Ne smiju se u tom kontekstu zaboraviti imena Jana Berana, Aleksandra Vesligaja, Eduarda Bogdanića, Miroljuba Dikosavljevića, i u to vrijeme mlađanih Đorđa Jolića, Mustafe-Pujde Mustafića i Daniala Šukala čiji su objektivi bili usmjereni u splet događanja, na pravo mjesto i u pravo vrijeme.

Osmo, struktura ovog uratka mogla je da bude i drugčija, podijeljene na neke druge ulomke, pa čak i navođenje nekih novih, što je autor teksta ostavio u amanet nekom budućem sastavljaču povijesti bh. dokumentarnog filma.

Prethodna
Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 12
Sljedeća
Nakon 30 ljeta: Slobodan pad bh. filma