Manakamana: Metafora za ljudski život

manakamanaPiše: Benjamin Hasić

Projekti Sensory Ethnography Lab-a (Laboratorija za senzornu etnografiju) sa univerziteta Harvard,  predstavljaju pokušaj da se gledatelji 'ubace' u strane, osjetilno stimulativne ambijente. Najnoviji film iz ove radionice jeste Manakamana, naizgled jednostavni film o putovanju žičarom ka istoimenom hramu. Film je snimljen sa 16mm kamerom, kamera je statična, postavljena je unutar jednog vagona žičare, jedino što se mijenja za vrijeme čitavog filma jesu lica raznoraznih putnika, na putu ka svetilištu.

IMDb rejting: 7/10 Rotten Tomatoes rejting: 100%

Reditelji: Stephanie Spray & Pacho Velez

Iako nema preciznu narativnu gradaciju, Manakamana postaje sve intrigantniji kako se razvija, nagrađujući strpljivog gledatelja sa fascinantnim prikazom života putnika i sveukupnim meditativnim stanjem, koji je odraz samog puta ka hramu. Put poprima duhovne kvalitete sa tokom vremena, ciklus stanica-put-stanica sa prelijepim pejzažom u pozadini bi mogao služiti kao metafora za ciklus života i ponovnog rađanja u budizmu. Pri svakom zaustavljanju žičare u mračnoj stanici, jedni putnici odlaze dok ih drugi zamjenjuju, kao da se ništa nije desilo. Dok ptice oblijeću i dok se gusta šuma 'širi' oko njih, putnici komentarišu 'vanjski svijet' (izvan žičare), ali kamera ostaje 'zakucana', jer nije bitan pejzaž sam za sebe već odnos subjekata sa istim. Statična kamera se, u ovom pogledu, pokazala kao odličan redateljski izbor, jer amplificira i najmanje detalje te ih preobražava u duboke, smislene geste.

Uz sva nametnu ograničenja (statična kamera, jedna lokacija, 16mm  traka itd.), Manakanama je razigrani i slojeviti film, koji nam želi pokazati da su ljudi, bez obzira na njihovu vanjštinu ili načine putem kojih se oni snalaze u labirintu života, u osnovi isti, te da ih veže ono neizgovorivo, bezimeno. Neki od aktera filma stoički sjede ispred kamere, ne izgovarajući ni riječ (prva replika u filmu je tek na tridesetoj minuti). Drugi, kao npr. tri žene istog muža, razgovaraju bez prestanka o svojim životima i pejzažu. Međutim, svi oni su povezani onim što kamera ne 'vidi'. Oni su, u nekoliko navrata, povezani opservacijama o velikim brdima, poljima kukuruza, kućama koje su nekada bile a sada ih nema i starim puteljkom kojeg su prije ljudi koristili kako bi stigli do hrama. Film je tako strukturiran da, iako se svi ti pejzaži nalaze izvan kadra, oni stvaraju mentalnu sliku u našim umovima.

Ono što bi ovaj film moglo odbiti od zapadnjačkog gledateljstva, jeste činjenica da je pristup subjektima lišen bilo kakvih 'voajerskih' namjera. Ljudi u ovom filmu su prikazani kao upravo takvi – ljudima, za razliku od velikog broja dokumentaraca o narodima i kulturi Azije, u kojoj se stiče dojam da su stanovnici tih krajeva vanzemaljci, članovi primitivnog društva sa primitivnom kulturom. Vjernici na putu ka hramu Manakamana imaju nešto univerzalno u sebi, njihovi pogledi i govor bi mogli pripadati bilo kome od nas. Ovo, zajedno sa izbjegavanjem vještačkog ubacivanja fabule tamo gdje joj nije mjesto, je glavni razlog zbog kojeg će ovaj film, nažalost, ostati nezapamćen izvan krugova festivala.

Nakon što smo ustanovili da se ovo djelo opire zapadnjačkom uzročno-posljedičnom, mehanističkom pogledu na svijet, možemo se osvrnuti na ritam, kao važnu komponentu cjelokupne azijske umjetnosti, koji u ovom filmu ima dvojaku ulogu – formalnog rješenja koji je rezultat ograničenja nametnutih od strane samog autora i tematske niti koja povezuje sve vožnje.  Žičara se nalazi između neba i zemlje, međusvijet bez distrakcija, putnici su za vrijeme vožnje ostavljeni da 'vise', čekajući kraj. Jedino što ih veže za sve ostale putnike, onih koji su se vozili prije i onih koji će tek da se voze, jeste ritam kojim žičara putuje. Gledatelj postaje upoznat sa ovim ritmom i svim uglovima, uzbrdicama, nizbrdicama, udarcima na mjestima gdje je žica zapetljana itd. Jedino što ostaje nepoznato jesu ljudska lica i njihovo ponašanje, što za sobom povlači duboku spoznaju. Pošto je doživljaj vožnje univerzalan a detalji svake vožnje promjenjivi, Manakamana zaista predstavlja valjanu metaforu za ljudski život.

Prethodna
Now You See Me: Scenaristički dobro skrojen komad
Sljedeća
American Reunion: Barely legal