Piše: Nisad Selimović

U svijetu filma koji štuje tvornica zabave zvana Hollywood postoje obrasci koji se neminovno ponavljaju godinama i godinama. Također, svako malo se pojavi i neko novo pravilo koje niko ne zapiše ali ga svi mogli vrlo lako pamte. Razlog? Veća zarada, naravno. Jedno od najočitijih pravila ponašanja klike koja vedri i oblači svjetskim kinima je poštovanje teoreme franšiznosti. Ona kaže da ako jedan tinejdžerski film sa potpuno novom pričom zaradi više od 100 miliona dolara u kinima, nakon, ne prije isteka jedne, ali prije isteka tri godine, mora imati svoj logični nastavak u kojem će se desiti eksploatacija izvorne ideje, uz male izmjene u lokacijama i vremenskom slijedu te originalne radnje. Dobro, možda zvuči malo komplikovano ali u stvarnosti zaista nije. Sumrak saga to najbolje pokazuje.

Američka pita: Ponovo na okupu; reditelji: Jon Hurwitz & Hayden Schlossberg; uloge: Jason Biggs, Tara Reid, Seann William Scott; 2012.

IMDb rejting: 6.8/10 Rotten Tomatoes rejting: 44%

Smijeha i edukacije A prije te iste sage, temelje teoremi franšiznosti utrli su filmovi kao Mrak film, ili ako ste odrasli u osamdesetima, Strava u ulici Brijestova i Povratak u budućnost. Ima ih nebrojeno i svi potvrđuju isplativost teoreme i ne baš visok nivo inteligencije ciljane grupe publike koja uvijek iznova hrli u kina kako bi gledala nešto što je bilo smiješno prije dvije ili koju godinu više. Čak i ja. U kina je nedavno došao četvrti nastavak humoristične franšize koja je na pragu novog milenija izvrnula kino svijet naopačke: Američka pita. Sjećam se, kada je tek izašao, svi su ga željeli pogledati i kina su bila puna, iako tada još nismo imali multiplexe. Trebalo je sačekati čak deceniju poslije kako bi dobili jedan, grozno.. Ali to nije tema. Ja nisam otišao u kino pogledati prvi dio lukrativnog serijala jer sam mislio, kao što mislim i danas, da ta vrsta sirovih šala ne doprinosi razvoju filmske kulture ni kod jednog živog bića na planeti.

Ali, pravila postoje da bi se kršila i kišno veče je učinilo svoje, tako da sam ja završio u lijepo zagrijanoj sali sa Dolby digital zvukom i savršenom slikom na platnu dijagonale nekoliko stotina inča, kako bih se smijao priglupim, prizemnim, površnim i nimalo edukativnim šalama. U stvari, povlačim ovo zadnje – u posljednjem nastavku Američke pite možete naučiti sve stručne izraze američke porno industrije, iskorištene u regularnom životu, ovozemaljskom. Da, moguće je. Znači, dolazimo do zaključka da je američka teorema franšiznosti u stvari obrazovnog karaktera, sem što nudi izvor jeftine zabave. Jeftine ako kupite ulaznicu kada je popust i ne jedete kokice. Ali, vrijedno je saznanje koje oplemenjuje naš život. U kino više ne idemo kako bi se samo smijali ili plakali, nego idemo i da učimo. Kao nekada, kada su prije projekcija puštali – vijesti. Sada puštaju reklame pa je tako moguće naučiti i da zlatne ribice više ne ispunjavaju želje, nego nude savjetodavne usluge. Ali zato učimo iz samog filma koji bi nas trebao samo zabaviti, to skoro da vrijedi i duplu cijenu ulaznice.

Na primjer. Recimo da imate suprugu i da vam je lijepo. Američka pita 4 nas uči da nikad, ama baš nikad, ne bi smjeli dopustiti svojoj nježnijoj polovici da vam govori šta da obučete, sve da i iza toga slijedi suludo divlji seks. To ne vodi na dobro. Ili ako imate zgodnu mamu, ne smijete očekivati da vam raja neće imati seksualne maštarije o njoj. To je sve normalno i svemu tome nas uči jedan klasični američki film. Nevjerovatno ali istinito. Vjerovatno je postalo očito da se u ovom posljednjem, nimalo usiljenom nastavku popularnog serijala sve vrti oko seksa. Mislim, zašto i ne bi ako je to bio slučaj i u prethodna tri nastavka? Zašto mijenjati dobitnu kombinaciju? Ovog puta ekipa se vraća u rodni grad kako bi proslavili jubilarnu 13. godišnjicu mature. Još jedna velika američka tradicija se poštuje i ovdje – slavi se broj trinaest kao da ne postoji nijedan drugi. Ali, zašto ne, novac se ne gleda sujevjernim očima.

Po dolasku u gradić odakle je sve počelo, postaje očito da se mnogo toga promijenilo ali je suština ista. Stifflerova posebno. Sve ružne djevojke postale su vrlo lijepe, a djevojčice su postale žene, sve miriše na kataklizmu, sudar testosterona i estrogena na livadi ispod vodopada. Da se pitao upravo Stiffler, jedini dosljedni lik u litavoj franšizi, to bi i bilo tako. Umjesto toga, dešavaju se stvari koje dovode do ruba i onda se vraćaju nazad. Kao u najgoroj noćnoj mori fudbalera kada puca na gol a lopta jedva stigne do peterca. Ili, kako kaže najduhovniji pop pjevač u nas, „nikad gol, vazda stativa“. Sve u četvrtom dijelu ove komedije vodi negdje ali nigdje niko ne stiže.

Smijeha i golotinje Iskreno, film zaista slijedi svoj prvobitno zacrtani karakter i sve šale u njemu su bazirane na komediji situacije. Uostalom, većina današnjih komedija koje dolaze iz Hollywooda ne nudi ništa više od toga. I još iskrenije, neke scene su zaista smiješne i dobar su izvor zabave za jedno kišno veče, kada bilo kakav eksterijer ne nudi ništa bolje. Mada, ako ćemo imalo ozbiljno, u četvrtom dijelu se da primijetiti da je to jedna komedija koja ima mnogo bolji tempo nego prethodnici. I za jedan četvrti dio bilo kakvog serijala, bez obzira na pauzu, priča nije dosadna ili predvidljiva. Zaista čudno – ili ja jednostavno nisam odavno gledao holivudsku komediju. Ali, to nije razlog koji opravdava suludo trošenje novca na franšize koje će roditi nove franšize kako bi one generirale novac za neke potpuno nove franšize. Sve je to vrlo, vrlo degutantno. Cijela Amerika se obrazom svojim bori protiv pedofilije i internet piratstva i maloljetničke delikvencije i silnih floskula kapitalističke demokratije, dok srcem i dušom uživaju u smijehu koji izaziva barely legal Lolita i njena zadnjica u prvom planu, nimalo drugačija od onih koje nude duplerice časopisa kojima se onomad sudilo zbog golotinje. Sada ta golotinja pokreće jedan dio američke industrije i generira ogroman priliv novca u vladine blagajne putem poreza i različitih filmskih taksi. Nijedan roditelj ne želi da zna da isto ono čemu se oni smiju i uzbuđuje ih, potpuno legalno, na velikom platnu, rade i njihove ljubimice, samo u tami automobila. Daaa, i Bosna nije iznimka. Čitav svijet je otišao k vragu, pa i mi s njim. Ali, zašto kukati oko toga kada se možemo smijati tome. Uvijek možemo optužiti političare da nam nije dobro.