Piše: Benjamin Hasić
Vrijeme je jedno od glavnih obilježja postojanja. Zašto onda tako često zaboravljamo na njega? Vrijeme teče preko nas i kroz nas, te nas oblikuje kao talasi stijenu na morskoj pučini. Vrijeme je apstraktan pojam koji postoji u kontinuumu sa prostorom. Mi vrijeme uočavamo kroz promjene u fizičkom, materijalnom svijetu. Zašto onda tako lako prihvatamo artificijelne konstrukcije vremena koje nemaju apsolutno nikakve veze sa našim životima. Richard Linklater, američki filmski režiser, nas u filmu Boyhood pokušava vratiti prirodnom vremenu. Vremenu odrastanja. Vrijeme i protok vremena primjećujemo subjektivno, u odnosu sa našim internim stanjima. Većina ljudi neće moći dati tačno definiciju vremena, ali će ga itekako osjetit. Duge sekunde koje se proteže kao uporne niti paukove mreže u zubarskoj ordinaciji imaju svoj karakter, svoju ličnosti, isto kao što kratki sati provedeni sa voljenom osobom imaju svoj. S obzirom na to, svaki čovjek ima mogućnost da uvidi da li vrijeme u nekom filmu artificijelna konstrukcija koja nema nikakve veze sa stvarnošću. Ono što film Boyhood radi, jeste pokušaj da se stvarno vrijeme odrastanja bez nepripadajućih dramaturških umetaka prikaže onakvo kakvo jeste.
U svom izvrsnom filmu Boyhood, koji tretira tematiku odrastanja, režiser Richard Linklater se svim njemu dostupnim sredstvima pokušava stvoriti neku vrstu 'neartificijelnog vremena', koji bi se u svim svojim karakteristikama razlikovao od standardnog i standardizovanog vremena holivudske mega-produkcije. Naime, on je, što je možda najznačajnije, film snimao punih 12 godina, i to po nekoliko sedmice svake godine, sa istim glumcima. Ovim genijalnim rješenjem, on umjesto umetanja dramaturških oznaka za protok vremena (izgovorene replike, plasiranje informacija itd.) jednostavno dopušta vremenu, neprikosnovenom vladaru naših života, da odradi svoj posao, a publika taj protok vidim na tijelima glumaca/likova. Naravno, on se mogao koristiti šminkom i prostetikom kako bi to riješio, ali, pošto mu je cilj stvoriti jednu neartificijelnu sliku odrastanje, puno bolji izbor je bio 'korištenje' vremena kao režiserskog rješenja.
S druge strane, odličan scenaristički pothvat je učinio da se i unutar same dijegeze 'osjeti' prisustvo onog 'stvarnog' vremena za razliku od fabrikovanog vremena većine filmova današnjice. Uzmimo bilo koji film holivudske produkcije i posmatrajmo izbor događaja koje scenarista uvršta i koje odbacuje iz narativa. Film započne sa 'ciljem' koji se mora ostvariti do isteka tih 100 minuta, što ne ostavlja mnogo prostora za scene u kojima gledaoc može osjetit protok vremena onakvog kakvog ga poznaje iz vlastitog života. Rijetko u kojem ćemo filmu vidjeti da protagonista ne može pronaći mjesto za parkiranje ili ga zateći kako čeka u redu u banci (čak iako to vidimo, takve scene u većini slučajeva služe narativu i 'guranju' radnje naprijed).
Ono što Linklater radi u ovom filmu je apsolutna suprotnost. On izbacuje scene sa eksplicitnom dramskom potentnošću dok s druge strane ubacuje scene koje na prvi pogled ničemu ne služe. Nizanjem takvih scena, on postiže jedno drugo vrijeme. Vrijeme koje oblikuje i vaja mladog Mason, bez velikih događaja, bez melodrame; samo vrijeme, Mason i mi. Ovakav pristup filmskoj umjetnosti Linklatera smješta tik do velikog majstora Yasujiro Ozua. Legendarni Japanac je upravo najbolji primjer korištenja dramaturgije kako bi se stvorilo 'humano' vrijeme. On u svojim filmovima izbacuje ključne scene, raskida kauzalni tok u trenucima kada osjeti da narativ postaje previše melodramatičan, kod njega likovi 'plutaju' morem beskonačnosti, te se ponekad sudare i potonu.
Boyhood je najreprezentativniji savremeni primjer korištenja nekih od Ozuovih tehnika kako bi se film i pripovijedanje vratilo čovjeku. Ovakav humanistički pristup, kako u idejnom tako i u formalnom smislu je zaista ohrabrujuće te pokazuje da film kao umjetnosti još uvijek nije u potpunosti u rukama PR menadžera.
