Piše: Nino Romić

Čak ni najnadarenijem filmskom prognostičaru ne bi bilo moguće predvidjeti ishod jednog stripovskog, superherojskog filma, te da će isti oblikovati industriju u Hollywoodu sljedećih deset ili više godina. Previše se neće zamijerati tom kinematografskog proroku, budući da je film na velika platna došao nakon niza naslova potopljenih od strane kritike i blagajni, u žanru koji su svi bili spremni otpisati. Glavna uloga je dodjeljena zvijezdi koja je tek ponovo stala na noge nakon burnog i neslavnog pada, a lik koji bi trebala tumačiti bio je zadnji put viđen izvan svog matičnog medija u Foxovom jutarnjem programu za djecu. Uprkos tome, Robert Downey Jr. je zakoračio u željezno odijelo Tonyja Starka i kratkim letom iznad New Yorka započeo filmsku odiseju koja će milione odvesti do drugog kraja galaksije i nazad.

Matrica priče o porijeklu

S današnjeg gledišta, Marvelov Iron Man iz 2008. je i više nego stereotipna priča o porijeklu. No, treba imati na umu da je stripovski film bio, u tom trenutku, još uvijek u povojima svoje novonastale renesanse, pri čemu je bilo opravdano prikazati mlade dane jednog superheroja. Raimijev Spider-Man iz 2002., te Nolanov reboot Batman Begins iz 2005. su bili priče o porijeklu i okosnice kvalitetnije polovice žanra. Gledajući iz tog ugla, nije ni čudo što će cijela prva faza Marvelovog novog filmskog univerzuma, a ne samo Iron Man, biti baš priče o porijeklu. Na sreću po opisani filmski univerzum, šablon će biti dobro postavljen. Treba imati na umu da je Iron Manu prethodio niz manje slavnih naslova utemeljnim na Marvelovim likovima, kao što su Daredevil i X-Men nastavci, u ono doba još pod plaštom Foxa, pa je u žiži pažnje tvoraca filma bilo zaobići u što širem krugu stupice u koje su prijašnji naslovi pali. Iron Man je na prvom mjestu film o Tonyju Starku, a na dalekom drugom sve ostalo. Gledatelj u sjedištu mračne kino-dvorane 2008. bi mogao pogledati film od početka do kraja bez traga ili spomena Osvetnika i izaći uglavnom zadovoljan vrlo sposobno ispričanom pričom s karizmatičnim glavnim likom i nizom upečatljivih prizora.

Naravno, između odjavnih kartica, Samuel L. Jackson stupa u scenu u kožnom kaputu Nicka Furyja i upoznaje Starka i gledatelje sa Avengers inicijativom, čime zaista i započinje cijela priča o filmskom univerzumu. Ali, prije nego što se Osvetnici mogu okupiti, bilo je potrebno predstaviti i ostala dva člana jezgrovnog “trojstva” Marvelovog univerzuma – Thora i Kapetana Ameriku. Srećom, ponovo, Kevin Feige i ekipe oko dvije tek začete produkcije su imali sada već isproban dezen po kojem će kovati uvodne naslove za Starkove buduće saveznike.

Captain America: The First Avenger u naslovu već igra na kartu onoga što će ili što bi moglo biti. S druge strane, film iza naslova ostaje umjereniji u svojim ambicijama. Dok je Iron Man smješten u moderno doba sasvim nalik na naše, Kapetanov prvi film je smješten u Marvelovoj snažno stiliziranoj verziji Drugog svjetskog rata. Mimo toga, Chrisa Evansa u čizmama Stevea Rogersa srećemo i pratimo istim stopama kojima smo pratili i R.D.J.-evog Starka.

Naime, šablon podrazumijeva da junake susrećemo prije usvajanja njihovog zvanja, u njihovom prirodnom okruženju. U slučaju Tonyja Starka, to su poslovni sastanci, zabave, vožnje u skupim automobilima – gdje bismo očekivali pronaći jednog genija, filantropa i milijardera. U slučaju malenog i bolešljivog Stevea Rogersa, to je mračna uličica iza kino dvorane u kojoj prima gadne batine. Tu se Iron Man i Captain America: The First Avengers donekle udaljuju, tačnije – po pitanju odnosa publike prema junaku. U prvim segmentima Iron Mana, Tony Stark je abrazivan i odbojan, a uz njega se vežemo tek nakon što, zasluženo, dobije po gubici. Suprotno tome, Steve Rogers je dosta simpatičniji po prvom susretu – on je malen, slabašan, manje mudar nego što je hrabar, ali svejedno spreman primiti udarac koji ne može naplatiti protivniku.

U njegovom prirodnom okruženju susrećemo i 'Drugog Chrisa', Chrisa Hemswortha u skarletnom plaštu Thora, prijestolonasljednika Asgarda. Od svoja dva prethodnika, Thor prati više Iron Mana po predstavljanju glavnog lika. Thor je predstavljen kao umišljeni zlatni dečko, s egom većim od prosječnog planinskog lanca u Tibetu, pa i njegov pad u nemilost i iskušenje tim i efektivniji. Thor je možda za nijansu bolji od Iron Mana u cijelini, zbog premise “ribe na suhom” koja daje mnogo više prostora za humor u scenariju, ali i zbog antagonista, Lokija. Naravno, ne škodi nimalo što je iza Odinove brade i poveza sir Anthony Hopkins. Uvod drugog čina sva tri filma predstavlja okretnica u šablonu koja tjera junaka izvan svog zavičaja, u nepoznate predjele i kušnje. Za Starka to je zarobljavanje i tamničarenje u pećini, dok je za Thora to izgon na Zemlju. Kušnja za Starka i Thora je gubitak njihovih moći, ali za Stevea Rogersa kušnja je sasvim suprotno – zadobivanje moći i – po riječima strike Bena – odgovornosti s kojom dolazi. S vrhuncem u trećem činu, u sva tri uvodna filma, konačno dobivamo kristalizaciju njihovih glavnih likova, odnosno junaka koje ćemo pratiti u Osvetnicima. Ne treba bježati od očitog – Osvetnici su glavna materija MCU franšize, dok su pojedinačni filmovi gradivno tkivo kojima je ta materija satkana.

“Osvetnici“ i problem 'drugog filma'

O pomami u popularnoj kulturi koju je izazvalo prvo okupljanje Osvetnika u The Avengers 2012. ne treba reći ništa doli toga da je dosegla razine Epizode I, koncem 90-tih. Sam naslov je najbolje opisati kao narativno jednostavan, ali energetičan spektakl koji kroz radnju prolazi uhodano – pa čak i mehanički pouzdano – od uvoda do odjave. Obavivši razvijanje likova u pojedinačnim filmovima, The Avengers se hitro baca na akciju, eksplozije i poziranje sa naslovnih stranica stripova kasnih sedamdesetih i osamdesetih. Razdoblje poslije The Avengers – famozna Faza 2, po Marvelovom rječniku – sigurno u svojem konceptualnom razdoblju bila zamišljena kao prostor za širenje univerzuma, bliže upoznavanje s tri “glavna” Osvetnika, ali i za predstavljanje sasvim novih likova, budući da sljedeći punokrvni Avengers naslov nije bilo na planu do 2015. Ishod, međutim, dočekan je sa... pomješanim osjećajima, holivudski rečeno.

O vrlinama nastavaka triju glavnih Osvetnika više se može govoriti u konjuktivu, nego u indikativu –  “da je u Iron Manu 2 dato više prostora Starkovom hvatanju u koštac sa zdravljem, da je u The Dark Worldu bilo manje kaskanja za radnjom, da je u The Winter Soldieru više rizika sa pričom... “ Neostvaren potencijal je glavni epitet naslova u drugoj fazi Marvelovog filmskog univerzuma. Nijedan od navedenih filmova nije užasan, niti će vam upropastiti dan, ali isto tako ga neće ni puno poboljšati. Najveći grijeh Iron Mana 2 je zaboravljivost, s izuzetkom legendarno loših ruskih naglasaka, naravno. Daleko veći grijeh pripada Thorovom unosu u drugoj fazi. The Dark World dan-danas stoji kao najgori MCU naslov. Posrijedi je inertna tvorevina, u kojoj se kadrovi i scene smjenjuju ali radnja odbija napredovati. Stvari se jednostavno dešavaju, naizgled bez uzroka ili posljedice. Tricepsi Chrisa Hemswortha su prodali puno članstava u teretana širom svijeta, ali ni oni ne bi mogli pogurati The Dark World u domen zabave. Dalje, film pati od već uvriježenog sindroma lošeg zlikovca, od kojeg će Marvelovi filmovi patiti do uvodnog čina Infinity Wara.

The Winter Soldier je Kapetanov nastavak, koji u širokom mišljenju kritike i publike stoji kao najbolji naslov u Fazi 2. Ako gledamo izdaleka, kombinacija superherojskog filma i špijunskog trilera se čini kao dobitna kombinacija – ako se ista izvede iole sposobno. Avaj, The Winter Soldier je odličan primjer sukoba visokog i niskog koncepta u filmu. U svom visokom konceptu, The Winter Soldier želi biti ostvarenje po kalupu djela Roberta Ludluma ili (na daljem dijelu spektra) Toma Clancyja, sa Steveom Rogersom u ulozi Jasona Bourna, te s Redfordovim negativcem u ulozi Jacka Ryana. U svom niskom konceptu, The Winter Soldier je film u kojem se dva superčovjeka šaketaju na nacističkom letećem nosaču aviona na nebu iznad Washingtona. Dvije estetike se u narativnom smislu suštinski razilaze. Pored toga, Kapetanov nastavak odbija istražiti lik Stevea Rogersa kao osobe izmještene u vremenu, potencionalni rudnik zlata za dovoljno hrabrog scenaristu.

Poslije pojedinačnih nastavaka, dolazi vrijeme za nastavak Osvetnika – Age of Ultron, naslov koji je u puno toga amblematičan za cijelu Fazu 2. Ultron je naslovni negativac: uglavnom nemaštovito upriličena umjetna intelegencija u androidskom tijelu s glasom i ponašanjem razmaženog tinejdžera čiji je glavni oblik komunikacije zanovijetanje. Pored izvanredno loše ostvarenog antagonista, Age of Ultron pati od čudnih skokova u razvoju radnje, ili od odsustva istih. Naime, usred drugog čina, dok naslovni negativac slobodno hara svijetom, naši junaci odlučuju zastati na tren i povući se na zabačeno seosko imanje radi par seansi grupne terapije. Bit će da su dan prije u stožeru Osvetnika gledali Some Kind of Monster i ugledali primjerom Metallice.

Treći ciklus na putanji “Infinity Wara“

Dok se Faza 1 bavila ustanovljavanjem likova, Faza 2 se uglavnom mučila s pitanjem šta činiti sa likovima, nakon što smo ih upoznali? Treća faza, pak, imala je jasniji cilj – razdvojiti Osvetnike. Age of Ultron, pored svojih manjkavosti, uspio je tiho posijati sjeme razdora koje će porasti u Captain America: Civil War. Osim svog podnaslova i par narativnih zrna, Civil War nema previše veza sa istoimenom sekvencom iz stripova. Umjesto toga, Civil War je postavljen kao izravni nastavak ne samo Kapetanovog drugog filma, The Winter Soldier, već i Age of Ultron čiji ishod postavlja novu paradigmu pred Osvetnike. Istina, spasili su svijet – i to dvaput – ali šta ih sprečava da sutra ne unište taj isti svijet? Civil War, logično, pita ono isto pitanje koje je Alan Moore postavio u legendarnom stripu The Watchmen – ko nas štiti od naših čuvara? Tražeći odgovor na to pitanje, Civil War se oslanja na najbolji vid Winter Soldiera, a to je Steve Rogers u bijegu od vlade.

Na sreću, terapeutska sesija iz Age of Ultron nije bila od mnogo koristi, pa u sredini filma dobivamo sraz posvađanih junaka, čime Kapetanov treći film uspijeva izbjeći potpuni gubitak inercije kao u drugom činu Ultrona. Ne bismo slagali opisavši Civil War više kao Avengers 2.5, ali kao konačno ostvarenje film je funkcionalniji naslov od Winter Soldiera i od Age of Ultron. Premisa raskola između Rogersa i Starka je, ruku na srce, malo nategnuta, ali scenario pogađa emocionalne note u pravom ritmu. Osim par poštenih udaraca dodijeljenih u tuči sa Kapetanom, Tony Stark će dobiti i nekoliko u vlastitom drugom nastavku. Ako bismo poluozbiljno zvali Civil War “Avengers 2.5”, onda bi jedino pošteno bilo nazvati treći Iron Man “Tony Stark u trenerci i tenisicama”. Na stranu s neuspjelom subverzijom očekivanja u kojoj je Iron Manov najveći neprijatelj pretvoren u konstrukciju tada još mladog fenomena lažnih vijesti, Starkov treći let najviše podsjeća na Thorovo nesretno spuštanje u The Dark Worldu. Kadrovi i scene se ponovo smjenjuju, likovi idu naprijed-nazad, ali film naizgled stoji u mjestu. Ipak, iz gledišta razvoja lika R.D.J.-jev Tony Stark je dobio veliki herojski čin iz vrhunca prvog Avengers film, a potom i pošten dio Civil Wara, pa je time spašen od potpunog potoma u svom trećem namostalnom naslovu.

Za divno čudo, uprkos napetosti pratitelja MCU filmova pri prenošenju kreativnih odgovornosti i glasina o promjenama u tonu i stilu, Thor: Ragnarok iz 2017. je uspio uskrsnuti svima omiljenog boga groma i munje iz tame The Dark Worlda. Humor i vedriji trenuci su zastupljeni u filmovima Marvelovog filmskog univerzuma od samog početna, a pored toga Guardians of the Galaxy je dokazao da humor može biti i u samom središtu jednog naslova. Međutim, Čuvari su bili posredna stvar, u praktičnom smislu nezavisni od glavnog sadržaja MCU-a. Thor je dio središnje trojke, “Velike trojke”, a njegov treći film je komedija. Odluka je bila hrabar potez, naročito budući da smo Hemsworta viđali uglavnom u službi mete vica, a mnogo manje s druge strane. No, u Ragnaroku 'Drugi Chris' dokazuje da ima dovoljno karizme i komične osvještenosti da stoji na vlastitim nogama. Vizuelno, film je također dosta vedriji u svojoj neonskoj sklonosti k cyberpunk estetici iz osamdesetih – kada kamera ne zuri u zeleno platno na kojem se projektuje zelena livada, to jeste. Na tom tragu, Ragnarok posjeduje jedinu pamtljivu muzičku podlogu u cijelom MCU-u. Osim kultne pjesme od Zeppelina, Thor: Ragnarok je prožet jednostavnim, ali veoma zaraznim kompozicijama, sastavljenih od podloge ritam mašine, basa i nekoliko traka sintisajzera.

Nije sve, pak, tako vedro. Ragnarok boluje od stare Marvelove boljke – lošeg negativca. U ovom slučaju tu dužnost dijele likovi Cate Blanchett i Jeffa Goldbluma, tim redom Hela i Grandmaster, dok je Hiddleston Loki preokrenuo poslovični plašt u Thorovog (nevoljnog) saveznika. Premda uglavnom jednodimenzionalni, negativci priči služe dovoljno pristojno da privede Thorov karakterni luk pri kraju. Za ovog člana Osvetnika to je stasanje i preuzimanje očevog mjesta, što Ragnarok stavlja u lijep mitološki paket. Kao Odin u nordijskim mitovima, Thor žrtvuje jedno oko radi mudrosti, što ga konačno uzdiže u dostojnog vladara, spremnog za predstojeći izazov u Infinity Waru.

Treći punokrvni naslov sa Osvetnicima počinje gdje je Thor: Ragnarok završio – napadom na asgardski brod, koji predvodi davno najavljeni sumanuti Titan, Thanos. Scenario vrlo mudro dijeli junake u zasebne skupine, predvođene jednim od tri glavna Osvetnika, kako bi svi dobili priliku da iskuse poraz prije onog konačnog. Infinity War je najmračniji od naslova do sada viđenih u Marvelovom univerzumu i sjena poraza pada na junake kao noć kasno u decembru. Doduše, film nije lišen Marvelovog potpisnog humora – odluka da se Thor upari sa Čuvarima, tačnije sa Rocketom, bila je za svaku pohvalu. Drugu stranu emocionalnog spektra, ironično, dijele Stark i negativac Thanos, budući da obojica gube svoje štićenike. Kapetan ponovo preuzima svoju ulogu vođe na tlu, vodeći saveznike u napetom srazu u Wakandi. S obzirom na golemost mašinerije u pokretu, scenario uspijeva podariti svim većim i manjim likovima dovoljno prostora i vremena pod reflektorima, a da pri tome ne uspori ritam razvoja radnje. Narativna akrobacija je na razini žonglera na jednociklu, koji žonglira zvečarkama premazanim uljem korištenim u crnomagijskim obredima.

Marvel u 2019. i dalje...

Jedan jednostavan čin pucketanja prstima je oštro utišao uzdah publike u kino-dvoranama i tako u kamen upisao činjenicu da su Marvelovi filmovi obilježili jednu deceniju Hollywooda, te jednu epohu u kinematografiji općenito. Od skromnih početaka, do zenita u kojem su Osvetnici zasjenili čak i Ratove zvijezda u ruhu nove trilogije; od Tonyja Starka zakopanog do pasa u kršu prve verzije njegovog željeznog odijela, do Starka s pepelom Petera Parkera na svojim rukama na Titanu.  Put je bio dug, ali i vrijedan putovanja. Sad se nameće očito pitanje – kuda dalje? R.D.J. i Chris Evans su najavili penzionisanje svojih likova. Hemsworth ostaje kako bi poslužio u prijelaznom periodu, dok ne započne nova era filmova u Marvelovom univerzumu.  Kako će ta nova era izgledati? To ćemo imati priliku vidjeti u godinama što dolaze. Manji, pojedinačni filmovi s manje poznatijim (to jeste – manje plaćenim) glumcima su logičan slijed. Treći nastavak Guardians of The Galaxy je također u nekom stadiju razvoja, a govorka se i o samostalnom filmu s Udovicom kao glavnim likom, nažalost s PG-13 oznakom, što će reći – ništa od Johannson koja se makazicama na krajnje sugestivan način obračunava s protivnicima.

S druge strane, daljna eskalacija u galaktičku sapunicu šireg Marvelovog svemira je također jedna opcija, ali ne i pretjerano razborita. Trebalo je desetak filmova kako bi se na velika platna prenijela priča iz sekvence The Infinity Gauntlet, dok bi za prenošenje epopeje o Srebrenom Surferu, Galaktusu i njegovom dvoru bilo potrebno još toliko truda. Dalje, ti likovi i njihove priče su tokom godina postale tako ezoterične, da ni publika navknuta na trenutnu konstalaciju galaktičkih likova ne bi bila spremna konzumirati tu materiju. Mnogi će se zadovoljiti s time da Endgame okonča desetogodišnje putovanje Starka, Rogersa, Thora i svih ostalih likova. I najbolja knjiga po nekoj prilici mora biti zatvorena i pohranjena na neku policu, povjerena dalje srcu i sjećanju, ma kakvo ono bilo. Kraj može biti tužan ili sretan, ali ljubiteljima ovih likova će sigurno biti važnije da bude organske naravi i dostojan decenije koja mu je prethodila.